Kada se pojavio Spasitelj, veliko je svjetlo obasjalo noć. Ostala je noć, ali je ostalo i svjetlo.
A u kršćanstvu je uvijek Božić.
Isus se rodio u staji da bi nam pokazao kako se može roditi i u našem srcu, koje je katkad prljavo poput staje. Po njemu mi ponovno postajemo djeca Božja i kao takvi ne možemo izgubiti mir, ako to ne želimo. Sve ovisi o našoj dobroj volji, a naša je volja dobra ako se podudara s Božjom, ako postane Božja volja. Jer Božja volja je volja Očeva i traži da živimo kao braća, što i jesmo. Stoga je u takvom suživotu neshvatljivo da jedan čovjek – kao Marija – ostane bez smještaja kad je vani hladno. Ne može se razumjeti da jedan brat u dobrostojećoj sredini trpi glad dok se ostali goste.
Isus bi došao uzalud ili, drugim riječima, mi bismo ga izdali kao Juda kada bi naša društva, protivno volji Očevoj, tolerirala bez pobune situacije ljudi koji stanuju u spiljama, koji dovode djecu u staje i gledaju kako padaju u očaj zbog bijede, studeni, nezaposlenosti, tamo gdje bi se uz pravedniju raspodjelu dobara moglo umanjiti siromaštvo i patnja.
U ovome je zakon, u ovome pravednost: ponašati se prema bratu kao prema sebi. Ovdje su pravednost i ljubav spojene. Za to se rodio Krist. A tako se na neki način i Riječ – Razum – utjelovljuje među nama danas, i može preobraziti staju u predvorje raja.
(Igini Giordani sluga Božji Le feste, Societa Editrice Internazionale 1954.)
tekst preuzet sa: fokolar.hr