Kod učenika je pobudila zanimanje činjenica da njihov učitelj, koji je vrlo jednostavno živio, nije osuđivao bogate sljedbenike.

“Rijetko je, ali nije i nemoguće da netko bude bogat i svet”, reče on jednog dana.
“Kako?”
“Kad novac ima isti učinak na srce kao i bambusova sjena na dvorište.”
Učenici su otišli promatrati bambusovu sjenu koja je padala preko dvorišta, a da nije podigla ni česticu prašine.

Teškom bolesniku, koji se tužio zbog svoje sudbine, učitelj reče:
“Ti si onaj koji stvaraš svoju sudbinu.”
“Ali ja sigurno nisam odgovoran što sam se rodio teško bolestan.”
“Roditi se bolestan nije sudbina. To je činjenica. Sudbina je kako ti prihvaćaš svoju bolest i što činiš od nje.”

Neki je mladić potrošio svoju baštinu koju je naslijedio. Kao što obično u takvim slučajevima biva, u trenutku kad je ostao bez novaca, otkrio je da je i bez prijatelja.
Potrošivši sve vlastite zalihe, potraži učitelja i reče mu: “Što će biti od mene? Nemam ni novca ni prijatelja.”
“Ne brini se, sinko. Poslušaj što ću ti reći: sve će ponovno biti dobro.”
Nada zaiskri u mladićevim očima. “Hoću li ponovo biti bogat?”
“Ne. Naučit ćeš se da budeš bez novca i naučit ćeš se biti sam.”,,