Juda Iškariotski, James Tissot između 1886 i 1894

Samo su dva bića na svijetu znala za Judinu tajnu: Krist i izdajnik. Šezdeset je kršćanskih naraštaja razmišljalo o toj tajni, ali je Juda ostao strašna zagonetka premda je na zemlji dobio sijaset učenika. Razumijemo bez muke Herodovo demonstvo, zavidnu mržnju farizeja, osvetnu ljutinu Ane i Kajfe, podlu Pilatovu popustljivost, ali ne razumijemo jednako strahovitu grdobu Judinu. Četvorica nam povjesnika govore o njemu i o razlozima što ga navedoše da izda svoga Kralja.

“Sotona – kažu – uđe u njega.” Ali te su riječi samo oznaka njegova zločina. Zlo osvoji njegovo srce; dakle, iznenada. Prije toga dan, možda prije Betanije, Juda nije bio u šakama nečastivoga. Ali zašto se na jedan mah stmoglavi? Zašto sotona uđe baš u njega?

Trideset srebrenjaka premala je svota. Najstrašniji oslonac u prilog predaji je služba koju je Juda zadržao za sebe među dvanaestoricom. Među njima je bio i jedan stari poreznik, Matej, koji je gotovo po pravu morao upravljati s ono malo novaca potrebnih za družbu. Mjesto Mateja vidimo kao čuvara doprinosa Judu. Moramo promisliti da srebroljubivi čovjek ne bi ostao dugo u tako siromašnom društvu. Da je htio živjeti od krađe bio bi potražio zgodnije i unosnije mjesto. Takvo razmišljanje zdrava razuma o tako neobičnom zločinu navelo je mnoge ljude još u prva kršćanska vremena da traže druge povode toj sramotnoj prodaji.

Kainovci su pričali da je Juda znao da je Isus, po volji svojoj i Očevoj, morao biti izdan i pogubljen pa je pristao s bolom primiti na sebe vječnu sramotu da bi se sve izvršilo. Juda je, po njihovomu oružje otkupljenja, junak i mučenik dostojan poštovanja.

Prema drugima Juda se pridružio Isusu nadajući se da je on Mesija kakva je onda zamišljao prosti svijet; kralj koji će osvetiti i uspostaviti Izrael. Kad je shvatio da se namjerio na Mesiju posve drugog kova predao ga je neprijateljima da iskali bijes zbog razočaranja. Ovakvom maštanju ni kanonski ni apokrifni tekstovi ne daju oslonca.

Judini srebrenjaci – stilizirano

Neki rekoše da pravi razlog treba tražiti u gubitku vjere. Juda je čvrsto vjerovao u isusa, ali sada nije mogao više vjerovati. Govori o posve blizom svršetku, neprijateljska prijetnja prijestolnici, odgađanje pobjedničke pojave nagnaše ga napokon da izgubi svako pouzdanje u onoga za kojim je dotada išao. Nije zamjećivao da se približava kraljevstvo, a vidio je da dolazi smrt. Možda je, šunjajujiće se među narodom, načuo gdje se šapće o namjerama vlasti pa se pobojao da veliko vijeće neće biti zadovoljno samo s jednom žrtvom, nego će osuditi sve one što su dugo išli za Isusom. Svladan strahom – taj bi oblik uzeo sotona da ga zaposjedne – namisli dignuti ruke i izdajom spasiti život.

Jedan Englez, poznat kao žderač opijuma, izmislio je, naprotiv, novu obranu izdajnika. Juda je vjerovao: dapače je odviše vjerovao. Bio je tako uvjeren da je Isus zbilja Krist te ga je htio nagovoriti, predavši ga u ruke sudu, da konačno otkrije svoje mesijanstvo. Njegova nada je bila tako velika da nije mogao vjerovati da će Isus biti pogubljen. Čin Judin nije bio izdajstvo, nego pogreška jer nije razumio pravoga smisla Učiteljeva nauka. Juda, dakle, nije izdaoradi dobitka, iz osvete ili kukavštine, nego iz gluposti.

Drugi, naprotiv, govore o osveti. Izdaje samo onaj koji mrzi. Zašto je Juda zamrzio Isusa? Sjećaju se večere u kući Šimunovoj i nardove pomasti uplakane žene. Ukor Isusov morao je ogorčiti učenika kojega je možda uzeo na oko drugom prilikom zbog njegove škrtosti i himbenosti. Gnjevu se zbog prijekora pridružila i zavist koja trajno jača. I čim se pružila prilika da se bez pogibli može osvetiti, pođe u Kaifin dvor.

Po onome što se dogodilo kasnije, možemo zamisliti da ga je osuda Isusa Krista potresla kao strahovita i neočekivana posljedica njegova poljupca. Matej opisuje kako ga peče novac koji je primio; i kad ga svećenici odbiju, baca ga u hram. Ni poslije toga nema mira nego žuri da se objesi. Njegova bjesomučna grižnja savjesti koja s toliko snage nagoni čovjeka da skrati život, sili nas da pomišljamo na užas neočekivane i nepredviđene spoznaje.

Sve se više gomilaju tajne o Judinoj tajni unatoč svim pokušajima nezadovoljnika da se ona riješi.

Razmotrimo konačno i svjedočanstvo onoga koji je izabrao Judu da bude jedan od dvanaestorice. Bi li ga bio izabrao, bi li ga bio držao uza se, za svojim stolom toliko vremena da ga je držao za neizlječiva zlikovca? Bi li mu bio povjerio ono što mu je bilo najmilije, što je bilo na svijetu najdragocjenije; propovijedanje kraljevstva Božjega?

Judin poljubac

Sve do posljednjih dana, sve do posljednje večeri Isus ne postupa s Judom drukčije nego što postupa s ostalim učenicima. I njemu daje svoje Tijelo pod prilikom kruha i svoju Krv pod prilikom vina. I noge Judine – one noge što ga odnesoše kući Kaifinoj – peru i otiru one ruke koje će, i Judinom krivnjom, biti sutradan prikovane. I kad Juda stigne, uz svjetlucanje mačeva i rumenilo svjetiljaka, u crnu sjenu Maslinske gore i poljubi ga u lice još mokro od krvava znoja, Isus ga ne odbije, nego mu veli: Prijatelju, po što si došao?

Prijatelju! Juda nije za Isusa mračnjak koji dolazi u tami da ga preda stražarima, nego prijatelj, onaj isti što je prije nekoliko sati sjedio s njim za stolom. Krist je za stolom rekao: “Teško onom čovjeku koji izda Sina čovječjeg! Bolje bi mu bilo da se nije nikada ni rodio!” Ali sada, kada je izdajnik već pred njim, kad je izdaja već izvršena, kad Juda nevjernoj izdaji dodaje i poljubac, na usta Onoga koji je zapovijedio ljubav prema neprijateljima vraća se uobičajena božanska riječ: Prijatelju…

I svjedočanstvo Izdanoga povećava našu zabunu, mjesto da digne zastor sa strahovite tajne. On zna da je Juda kradljivac, a povjerava mu kesu; zna da je Juda izopačen, a povjerava mu blago istine, beskrajno dragocjenije od novca čitavoga svijeta; zna da će ga Juda izdati, a čini ga dionikom svoga Božanstva dajući mu zalogaj kruha i gutljav vina; vidi kako Juda vodi one što će ga uhvatiti, a ipak ga još jednom zove kao i prije, kao i uvijek prijateljskim imenom.

“Bolje bi bilo da se nije nikada rodio!” Te riječi, više od osude, mogu biti izjava sažaljenja pri pomisli na udes koji se ne može izbjeći. Ako Juda i mrzi Isusa, Isus Judu ne mrzi. On zna da je Judina sramotna trgovina potrebna i obraća mu se samo jednom molbom: učini brže što si naumio učiniti.

Judina tajna vezana je dvostrukim čvorom za tajnu otkupljenja i ostat će, za nas najmanje, tajnom. Nijedna nam je analogija ne može razjasniti.

Isus nije bio samo izdan, već prodan, izdan za cijenu, prodan za nisku cijenu, dan za zamjenu za trošni novac. Bio je predmet razmjene, plaćena isporučena roba.

Da Isus nije bio prodan, nešto bi nedostajalo potpunoj sramoti pomirne žrtve; da su ga skupo platili, da su dali trista srebrenjaka umjesto trideset, zlato umjesto srebra, sramota bi bila malko manja, ali ipak manja. Bilo je od vijeka određeno da bude kupljen da se beskrajna vrijednost pokaže nadnaravnom.

I Lončareva njiva koja je plaćena ovim novcem, plaćena cijenom krvi, u stvari je naša baština i svojina. A ona se njiva tajanstveno povećava, raširila se toliko da je obuhvatila polovicu lica zemljina: čitave gradove, gradove napučene, popločane, rasvjetljene, pometene, sjajne… A povećaše se silno i Judini srebrenjaci, potisućostručeni izdajama tolikih stoljeća. I sada već sve prostorije hrama ne bi bile dosta velike da prime novac što ga je do dana današnjega naplodilo onih trideset srebrenjaka, što ih je, u bunilu grižnje savjesti, ondje bacio čovjek koji je prodao svoga Boga.

tekst prema Giovanni Papini, Povijest Kristova, izdanja časopisa Tavelić, Sinj 1981.

Rating: 7.0/7. From 1 vote.
Please wait...