Gdje je Emaus?

Znamo kako događaj počinje. „I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24:13–16).

Iz detalja koje nam donosi sveti Luka može se činiti lako locirati selo u koje su putovali Kleofa i drugi učenik. Međutim, nema mnogo mjesta u Svetoj Zemlji u kojima su vrijeme i povijesni događaji toliko promijenili stvari, da bi nekoliko različitih mjesta moglo biti Emaus o kojem govori Evanđelje. Neka su vjerojatnija, zato što se podudaraju sa znanstvenim istraživanjima i zato što su i danas mjesta hodočašćenja.

“Emmaus” zapadno od Jeruzalema

Bazilika – Nikopolis

Prvo moguće mjesto jest grad zapadno od Jeruzalema kojemu je u Starom Zavjetu dano ime Emaus. 165. godine prije Krista, seleukidska vojska vođena Nikanorom i Gorgijom, utaborena na ovom mjestu, pretrpjela je težak poraz od strane židovskih pobunjenika koje je predvodio Juda Makabejac (usp. 1. Mak 3:38 – 4:25). Tamo je također izgrađena i tvrđava u tom istom razdoblju (usp. 1. Mak 9:50), čiji ostaci postoje i danas. Njezin strateški položaj – na cesti između luke Jaffa i Jeruzalema, gdje završava dolina i uzdižu se središnje planine Palestine – natjerala je Rimljane da je učine velikim administrativnim centrom, polovicom prvog stoljeća prije Krista. Međutim, u ponovljenom napadu na rimske kohorte spaljena je i sravnjena sa zemljom 4. godine prije Krista. Vjerojatno je obnovljena 66.-67.godine nakon Krista jer je povjesničari Flavije Josip i Plinije uključuju u listu glavnih gradova toga područja, a Vespazijan ju je pokorio u svom pokretu za suzbijanje židovskih pobuna. Tada je nazvana Nikopolis, „Grad Pobjede“, i to je ime potvrđeno kada joj je dodijeljen naslov rimskoga grada 223. godine.

Najstariji svjedok koji Emaus-Nikopolis izjednačava s Emausom iz Evanđelja datira iz trećeg stoljeća nakon Krista: Euzebije iz Cezareje, u svoj djelu Onomasticon, listi biblijskih mjesta nacrtanih oko 295. godine nakon Krista, kaže da se „Emaus, iz kojeg potječe Kleofa, koji se spominje u Evanđelju svetoga Luke, danas zove Nikopolis, i važan je grad u Palestini.“ I sveti Jeronim, potvrdivši ovu teoriju dok je Euzebija prevodio na latinski, također nam govori da je 386. godine hodočastio u „Nikopolis, prije zvan Emaus, gdje je naš Gospodin, prepoznat u lomljenju kruha, posvetio kuću Kleofe i učinio je crkvom“ (Sveti Jeronim, Epistola CVIII. Epitaphium Sanctae Paulae, 8).

Tijekom bizantskog vremena, između četvrtog i sedmog stoljeća, Emaus-Nikopolis morao je imati brojnu kršćansku populaciju jer je bio biskupijsko središte. 638.godine nakon Krista Arapi su ušli u Palestinu i osvojili grad, koji se otada zove Amwas. Iako je navedeno da je evakuiran dvije godine ranije zbog kuge, ipak je i dalje bio glavni grad toga područja tijekom perioda islamske vladavine. U lipnju 1099. godine bila je to posljednja tvrđava koju su osvojili Križari na svom putu prema Jeruzalemu, a u dvanaestom stoljeću, tijekom kršćanskih kraljevanja, izgrađena je kršćanska crkva na ruševinama bizantske bazilike.

Sve do toga vremena zadržana je tradicija koja je Nikopolis izjednačavala s mjestom gdje se uskrsli Isus pokazao dvojici učenika, usprkos neslaganja s riječima svetog Luke koji je rekao da je Emaus šezdeset stadija (oko sedam milja) od Jeruzalema. Nikopolis je stotinu i šezdeset stadija, drugim riječima, razlika od preko osamnaest milja. Iako su istraživači priložili različite hipoteze kako bi to objasnili, oslabilo je izjednačavanje Nikopolisa s Emausom iz Evanđelja, crkva im je napuštena nakon što su križari otišli, i kršćani su nestali iz grada sve do kraja devetnaestog stoljeća. Na inicijativu blažene Marije iz Betlehema, karmelićanke, 1878. godine je kupljena zemlja na kojoj se nalaze ostaci crkve i ponovo su počela hodočašća. Arheološka istraživanja obavljena 1880. i 1924., i ona koja su trenutno u tijeku, otkrila su ostatke dvaju bizantinskih bazilika i srednjovjekovne crkve, crkve Križara, izgrađene kamenjem od ruševina dvaju bazilika.

Još jedan Emaus: sjeverno od Jeruzalema

Još jedno mjesto koje bi moglo biti Emaus iz Evanđelja je maleno selo El Qubeibeh, smješteno na antičkoj rimskoj utvrdi nazvanoj Kastelum Emaus, točno šezdeset stadija sjeverno od Jeruzalema. Franjevci koji su tamo stigli 1355.godine otkrili su neke lokalne običaje koji su bili temelj za izjednačavanje tog sela s Kleofinim selom. Prva iskapanja, krajem osamnaestog stoljeća, otkrila su ostatke križarske bazilike koja se ugradila u prethodnu strukturu, te također i tragove srednjovjekovnog sela. 1902.godine izgrađena je neo-romanička crkva, uključujući ono što je ostalo od prethodne, i ta stoji još i danas.

Na Uskrs 2008.godine, papa Benedikt XVI osvrće se na činjenicu da se još uvijek nije u potpunosti definirao Emaus o kojem Evanđelje govori. „Postoje brojne hipoteze, i to je samo po sebi sugestivno, jer to znači da možemo misliti da se Emaus zaista nalazi svugdje: cesta prema Emausu, cesta je svakog kršćanina, čak i svakog muškarca i žene. Uskrsnuli Isus postaje nam suputnik na našem putovanju kako bi ražario vatru vjere i nade u našim srcima, i kako bi razlomio kruh vječnoga života“ (Benedikt XVI, Angelus, 6.travanj 2008.).

izvor: www.hr.josemariaescriva.info

No votes yet.
Please wait...