Deset teza o Božjem milosrđu
Na početku: Da tebe nije…
Da tebe Bože nije, ničega ne bi bilo…
Ali kad sve već jest, i kad ti jesi,
kako je uopće moguće postaviti ovakvo pitanje,
pa makar bilo i samo retoričko…
Možda je moguće zato što je zlo tako jako,
da zamračuje tebe i tvoj sjaj u ovoj dolini suza,
i da se već čini – da si ti odustao…
No mi znamo i vjerujemo: Da tebe, Bože, nije,
vode bi nas potopile, bujice bi nas odnijele!
Da tebe, Bože, nije – kako reče težak:
Đavao bi sve odnio!
Ali neće i ne može:
jer ti si milosrdan i dobrota je tvoja
od koljena do koljena nad onima
koji se u tebe uzdaju!
1. Milosrđe je milost
“Dosta ti je moja milost” – svjedoči sveti Pavao,
o tvojoj riječi koja nije rečena samo njemu,
nego i svakom od nas!
Tvoje nam je milosrđe, Bože, donijelo milost,
okupalo nas milošću, nadahnulo nas milošću,
osvijetlilo nas milošću, osnažilo nas milošću,
blagoslovilo nas milošću…
I zato potpisujemo onu: “Sve je milost Božja”
a jednako tako i onu: “Milost je sve što nam treba,
da bismo s ove zemlje dosegli radost neba!”
Ako je tako i ako je milosrđe milost,
kako da ne budemo radosni što smo “upali u milost”
i kako da nas ne boli svaka ljudska “ne-milost”,
jer je ona nemilosrdnost i opreka tvojoj milosti!
Ne-milost ruši i pogrđuje sliku Božju u čovjeku,
koji je stvoren na sliku tvojega milosrđa,
i milošću i milosrđem se uzdiže k tebi!
Stoga i molimo svakoga dana:
Milost svoju molimo te, Gospodine, ulij u duše naše,
da mi, koji smo po anđelovu navještenju
spoznali utjelovljenje Krista Sina tvoga,
po muci njegovoj i križu, k slavi uskrsnuća
privedeni budemo.
2. Milosrđe je srce
Milosrdno srce – suobličeno Milosrdnomu.
Ne srce kameno, nego srce od mesa!
Srce osjetljivo, srce koje još kuca, srce živo.
Najveći broj ljudi umire od bolesti srca.
Od zakrčenja krvnih žila. Na koje je legla masnoća.
Nataložilo se ono beznačajno, obični kamenac.
Sve ono što moljac grize i rđa rastače.
Sklerokardia. Okamenjeno srce. Sobom zabavljeno.
Srce koje se služi drugima, a ne služi drugome,
srce koje se služi zakonom a ne dobru po zakonu,
koje se poziva na pravo za zaboravlja pravednost
srce koje je zaboravilo vlastitu dušu
pa više ništa ne osjeća za dušu bližnjega.
Milosrđe je “omekšivač srca”.
Iskazati milosrđe sebi i bližnjemu,
znači omekšati srce svoje i srce bližnjega.
A za to je nužno uzeti omekšivač:
Isusovu riječ u Evanđelju!
Njegovu prisutnost u zajednici!
Njegovu neizrecivu blizinu u otajstvu.
I zatim svakoga dana,
ili barem kad nas oko srca stegne,
skrušena srca prizvati u pomoć:
Isuse blaga i ponizna srca,
učini srce moje po srcu svome!
I još k tome: Slatko srce Marijino,
budi naše spasenje!
4. Milosrđe je blago
Kraljevstvo je Božje kao zakopani biser,
i malo ga tko prepoznaje među kamenjem,
na njivi svoga života, uz put i među trnjem…
A taj Božji biser, najveće je blago
što ga čovjek na novome svijetu može imati.
Blago darovano ne da ga sakrijemo,
nego da ga svima pokažemo,
da mu se svi iskreno uzraduju!
Blago radosti koje nitko ne može ukrasti!
Gdje si? Toliko smo puta čuli to pitanje!
Gdje sam? Pa valjda tamo gdje je srce moje!
Isus veli: Gdje ti je blago tamo je srce tvoje.
Blago moje, srce moje – gdje si, kod koga si?
Jesi li na svome mjestu ili si negdje
gdje ti mjesto nije i gdje nećeš naći sreću!
O da onoga dana bez straha čujemo utješne riječi:
Dođite blagoslovljeni Oca mojega,
jer ogladnjeh i dadoste mi jesti,
ožednjeh i napojiste me,
stranac bijah i primiste me,
gol i zaogrnuste me,
oboljeh i pohodiste me,
u tamnici bijah i dođoste k meni!
4. Milosrđe je mjera
Život nam se sveo na računicu!
Htjeli bismo da ona bude zbrajanje i množenje,
a ne dijeljenje i oduzimanje.
Božja računica, međutim, posve je drugačija:
U njoj se dobiva dijeleći i zaslužuje gubeći.
Na Veliki Petak očitovala se mjera Božjega milosrđa.
Na završetku liturgijskih obreda, u nas se pjeva,
psalam 135: Ispovijedajte se Gospodinu jer je dobar,
a odgovor iza svakog zaziva uvijek je isti:
Jer je preveliko milosrđe njegovo!
Bez mjere, iznad svake mjere, milosrđe je njegovo.
I upravo je to bezmjerje mjera Božjeg milosrđa!
Pa kad nas Isus poziva da se uskladimo
sa mjerom njegova božanskoga milosrđa,
onda je dosta da se sjetimo one prispodobe
o dužniku kojemu je oprošteno 10.000 talenata,
i naloga da opraštamo ne 7, nego 70×7 puta
svome bližnjemu koji nas je uvrijedio.
I kojega smo isto toliko puta uvrijedili!
Jer, mjerom kojom mjerimo, i nama će se mjeriti!
U zahvalnici “Tebe Boga hvalimo”,
na kraju uvijek molimo:
Bože, čijem milosrđu nema mjere
i čije je dobrote beskrajno blago,
premilostivome tvome Veličanstvu zahvaljujemo
na svim udijeljenim dobročinstvima
i molimo: ne uskrati svoga milosrđa onima
koje si svojom smrću i uskrsnućem otkupio.
5. Milosrđe je put
Isus reče da je on put. Put u Život. Istiniti put u život.
Put milosrđa. Put oproštenja, put spasenja, put pomirenja.
Isus nikome nije naredio da podiže spomenike,
nabavlja umjetnička djela ili gradi velebna zdanja.
Nije ni zabranio, ali sam to nije radio
niti je to za njega bilo presudno.
Prije bi se moglo reći da je beznačajno.
Svatko tko je to učinio i ime svoje zabilježio,
primio je svoju plaću, već ovdje, od ljudi. I gotovo.
Ali je zato Isus jasno i nedvosmisleno pozvao
da se pođe za njim, njegovim putom.
Putom otvorene, istinite riječi, dobroga djela,
zajedništva i nadasve milosrđa. Jer njegov je put:
biti blagovjesnikom siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vratiti vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene,
– i tako – donijeti (proglasiti) Godinu milosti Gospodnje.
On je prošao zemljom upravo tim putem,
navješćujući radosnu vijest o kraljevstvu Božjem,
izgoneći zloduhe i ozdravljajući bolesne u duši i tijelu,
i svi bijahu zaneseni njegovim naukom i djelima.
I pozvao je one koji mu vjeruju da pođu istim putem…
A naši puti – njegov su put ili su stranputice?
I nije li vrijeme da se opet vratimo molitvi – pjesmi:
Život Božji duše naše puni nadom vječnog sjaja,
ni smrt nije od nas jača, kad nas ljubav s Bogom spaja!
Putom kojim Krist je prošo cesta nek tvoja vodi,
tad će sreća bit bez kraja, cilj tvoj bit će rajski dvori!
6. Milosrđe je s/milovanje
Milosrđe je dragost. Dragost je milina.
A milina je milovanje. Riječima. Djelima.
Tko zaboravi na milovanje,
zaboravio je i na smilovanje,
i milosrđe je daleko od njega…
Jer milosrđe nije odmicanje u daljinu,
ono je primicanje, prigibanje i podizanje
milosrđe je zagrljaj milosrdnoga oca
kojemu se izgubljeni i nađeni sin
ponovo prepušta kao u ona doba
kad je bio maleno dijete u naručju očevu.
Milovanje nam je nasušno potrebno,
kao i milina kojom kruh svagdašnji miriše,
kojoj otisak ostaje na jastuku,
kojoj odjek traje dugo… dugo…
Da bismo ponovo naučili biti ljudi,
mi nemilosrdni jedni drugima,
u ludosti svojih nagnuća.
I zato se uvijek nanovo treba vratiti
molitvi Davidovoj (Ps 51):
Smiluj mi se Bože, po milosrđu svome
i po velikom s/milovanju svome,
izbriši moje bezakonje…
Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
7. Milosrđe je pogled
Bog te vidio! – toliko puta čuh!
I vjerujem da me vidi!
Poput Mateja, kojega “pogleda,
smilova mu se i zavoli ga”!
Pogled je silno moćan!
Milosrdan pogled oslobađa i podiže.
Božji milosrdni pogled spašava.
Naši pogledi, često nemilosrdni,
zarobljavaju i ponizuju.
A onaj koji je milosrdna pogleda i srca
veli: Ne sudite da ne budete suđeni!
Ne sudite ni mislima, ni riječima,
ni djelima, ni pogledima.
Što ja to vidim? Što mi to vidimo?
Hvalimo se da vidimo odozgor,
i odozdol i sa strane. I nešto malo u vremenu.
Ali ne vidimo iznutra, ne vidimo iz sutra,
ne vidimo iz duše – ako kroz nas
ne gleda onaj koji jedini vidi!
Iz svake zamislive dimenzije.
Stoga je na mjestu molitva podsjećanja:
“Na koga Gospodin pogled svoj svraća?
Na siromaha i čovjeka duha ponizna” (Iz 66,2)
kao i molitva blagoslova:
“Neka pogled svoj Gospodin svrati na te
i mir ti podari!” (Br 6,26).
8. Milosrđe je žrtva
Na žrtvu smo (namjerno) zaboravili!
Jer je neugodna, jer boli, jer zbunjuje.
A žrtva nije tek obično odricanje,
nego je dar koji uključuje samoga sebe,
žrtva je samo i jedino dar sebe
u svemu što se daje i daruje.
Milosrđe je žrtva jer je sebedarje.
Bog se u žrtvi daje, da bi se njemu suobličili
pa darovali sebe kao žrtvu živu,
žrtvu duhovnu, svetu, savršenu.
Pavao, koji reče: A ja, Bože sačuvaj,
da bi se ičim ponosio osim križem
Gospodina našega Isusa Krista! –
dobro je shvatio bit žrtve, pa veli
da svoje poslanje ispunja tako
da se svednevice žrtvuje, daruje,
da se trajno prinosi Gospodinu!
Da je milosrđe žrtva najočitije je
u sakramentu pomirenja,
u kojemu se Božje sebedarje
nastavlja u otajstvu služenja Crkve,
koja u molitvi odrješenja ovako moli:
Bog, Otac milosrđa, pomirio je sa sobom
svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina
i izlio Duha Svetoga na otpuštenje grijeha,
neka ti po služenju Crkve
On podari oproštenje i mir…
9. Milosrđe je otkriće
Milosrđe je otkrivanje. Radost otkrića
da ispod svakovrsnog naličja postoji lice.
Otkrivanje lica otkrivanje je tajne,
one koju je sam Stvoritelj utkao u svoju sliku,
sliku koja je zamračena, izgrebana, začađena,
ali nije uništena.
Milosrđe je svjetiljka koja razgrće tamu,
pročišćivač koji skida prljavštinu,
odvijač koji otpušta okove…
Milosrđe je dihalica koja dovodi zrak
i daje da se ponovo diše punim plućima.
Milosrđe ostavlja otisak i utisak,
pečat koji se nosi čitavoga života.
A zar ne bi bilo lijepo ostaviti
otisak i utisak milosrđa Božjega
u životu onih koji će od toga živjeti!?
Stoga i svakodnevna molitva iznenađenja
i otkrića: O Bože, zar si pozvao mene!?
Tvoje usne moje rekoše ime…
I odgovor hrabrosti povjerenja:
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti!
10. Milosrđe je majčinstvo
Milosrđe je majčinsko lice Boga.
Lice Boga Stvoritelja i Spasitelja.
Majčinsko lice Boga ljubavi.
Majka rađa život. Ali ne bez oca.
Onaj koji za sebe reče da je Život,
i Jedinorođeni Sin Očev,
htio je imati i majku.
Osjetiti nježnost, blizinu, i snagu
majčinske ljubavi i dobrote.
Majčinskoga primanja u krilo,
od dolaska na svijet u betlehemskoj štali,
do odlaska s ovoga svijeta na Kalvariji.
Zaista, nitko ne može tako kao majka
iskusiti otajstvo majčinskoga lica Božjega
i povjerovati mu u potpunom predanju.
Nitko kao Majka Jedinorođenoga,
koja se sama preobrazila u milosrđe.
Stoga je, sa svetim Bernardom, zazivamo:
Zdravo Kraljice, Majko milosrđa,
živote, slasti i ufanje naše.
K tebi vapijemo, prognani sinovi Evini,
k tebi uzdišemo, tugujući i plačući
u ovoj suznoj dolini.
Svrni dakle, Zagovornice naša,
one svoje milostive oči na nas,
te nas poslije ovoga progona pokaži Isusa,
blagoslovljeni plod utrobe svoje.
O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!
I na kraju: Jer ti si milosrdan
Da ti, Bože, nisi milosrdan, kako bih ti vjerovao?
Kako bih podnio sve zlo što me okružuje,
kako bih izašao na kraj sa svijetom,
i sa samim sobom!
Ali, ti si nam u Isusu pokazao svoje milosrđe
i uzdamo se, po prevelikom milosrđu tvojemu
da se nećeš sam po raju šetati…
Pa kad se dovrši moje putovanje,
i kada me u obredu oproštaja s ovim svijetom
tvoj svećenik s vjerom s vjerom preporuči:
U tvoje ruke, blagi Oče,
izručujemo dušu svoga brata…
– nadam se da ću smjeti dodati,
ono što u ovoj Godini milosrđa pjevam:
Pred lice tvoje pristupam, tebi se, Oče, obraćam:
ljubavlju zaogrni me, ko sina svoga primi me!
Na putu grijeha izgubljen, tebi se, Kriste, utječem:
spasenjem razveseli me, na rame svoje digni me!
U tmini laži zarobljen, tebi se, Duše, predajem:
Istinom oslobodi me, u radost svoju vodi me!
U vjeri s braćom sjedinjen, skrušeno, Bože, vapijem:
milošću blagoslovi me, i kruhom živim krijepi me!
Jer ti si milosrdan – u svojoj ljubavi!
Ante Mateljan
