Usnih san:

Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima. Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima. Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute.

«Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?» upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno.

«Ovo nije dječje groblje», reče mi. «Ovdje počivaju odrasli ljudi.»

«Pogledaj što piše» – upozorih ga na natpise.

On se bolno osmjehnu.

«Znam», reče. «Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.»