Neki čovjek putovao k velikoj kući – k posljednjoj postaji svih ljudi. Promatrao je … i promatrao. Uz put je bilo mnogo toga: ptice pjevice i rascvalo cvijeće. Pjevao je i smijao se s njma. Zaustavljao se pored zaplakane djece, plakao s njima i otirao im suze. Sve je skupljao u svom srcu. A ruke je držao slobodne, da bi njima mogao mahati, milovati ili pak svirati frulu.

– Nije li ovaj siromašak? – govorili su ljudi.
– Nisam li bogat? – mislio je on sam.
Tako on dođe na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog sam mu otvori.
– Tebe sam već više puta vidio – reče čovjek. – U pticama, cvijeću, u nasmijanim ljudima. Nisam li te vidio da plačeš u suznim očima djece?
Bog samo reče: – Uđi!
U velikoj je kući pjevao zbor:
– SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA!

Drugi čovjek putovao k velikoj kući – k posljednjoj postaji svih ljudi. Nosio je teške kovčege. Sve što je na putu otkrio, htio je imati i zadržati… Ruke su mu bile preslabe da sve to prihvate.
– Biti bogat znači biti sretan! – naučio je. Svakog dana brojio je svoje kovčege da vidi nije li uz put što izgubio. Uvijek je brižno pazio da se ne spotakne o kamen ili da se ne sklizne po travi. Tako su mu i oči bile potpuno zaposlene.
Tako dođe on na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog mu sam otvori.
– Zašto mi ne pomogneš? – reče čovjek.
– Ne mogu sam sa svom ovom prtljagom na vrata!
Nije prepoznao Boga. Mislio je da je vratar. Dade mu napojnicu i pomisli u sebi:
– Što ću ja ovdje, zapravo?
– Da, što hoćeš ti ovdje, zapravo? – reče Bog. – Mi se uopće ne poznajemo.
U velikoj kući pjevao je zbor:
– SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA!
Ovaj čovjek nije shvatio pjesmu.
Ne shvaća je ni danas.