U Brazilu, gdje prevladava stanovništvo katoličke

vjere, susrećemo se s različitim religioznim oblicima koji u dubini označavaju vjeru i sliku Boga kako ga zamišljaju brazilski katolici.
Povijesno je Brazil zemlja obilježena jakom katoličkom evangelizacijom – uglavnom laičkom – i bogatom kulturnom i religioznom raznolikošću. To je prouzročilo i razne sukobe. Već u samomu početku, kad je evangelizacija bila pod utjecajem portugalskih kolonizatora, pojavila se podijeljenost između oltara i krune, između onoga što je Crkva naučavala i propovijedala i s druge strane onoga što je narod razumio i slavio u svojim pobožnostima, u liturgiji. Kasnije, kad su se Crkva i država odvojile, katoličanstvo je prošlo svojevrstan proces sazrijevanja.

Nakon Drugoga vatikanskog koncila i niza latinoameričkih biskupskih konferencija počeo je ponovni proces i nastojanje kršćanske inkulturacije, dajući vjeri brazilski i latinoamerički identitet. Po crkvenim bazičnim zajednicama počeo se razvijati drugačiji stil i odnos između Crkve i društva. Crkva je počela razvijati i živjeti novi proces svoje prisutnosti na južnoameričkom kontinentu. Na taj način vjernici su na nov i efikasniji način osjetili da im vjera daje odgovor u raznim životnim situacijama: u radosti i nadi, u žalostima i stradanjima, pogotovu onima koji su siromašniji.

Sinovski pristup Bogu
Naš Bog Novog zavjeta, koji nikada ne napušta svoj narod, Bog koji čuje vapaje naroda i dolazi mu ususret, došao je ususret i brazilskom narodu u teškom povijesnom razdoblju ropstva, kasnije u vrijeme državne diktature, kao i u današnje vrijeme raznih nevolja koje sa sobom donosi društvo. I baš zbog toga što je ljudima bila oduzeta stvarna slika Božja od samog početka zbog prisilnog dolaska na kontinent i lošeg tretmana kojim su bili podvrgnuti, ljudima je bila nametnuta slika jednoga dalekoga i nemilosrdnog Boga, Boga Oca koji se pretvorio u Boga silnika. To je rezultiralo prihvaćanjem nekih kršćanskih karakteristika i nekih elementa vjere afričkih plemena i južnoameričkih Indijanaca. Na taj način ljudi su bolje živjeli svoju vjeru i to življenje vjere bilo je označeno različitošću izričaja u bogoslužju, kao i u svakodnevnom životu.

“Svetišta” u kućama
Daleko od grada, u udaljenim selima i velikim prostranstvima, suncem gotovo spaljene zemlje, napose u sjeveroistočnom dijelu Brazila, male zajednice, skupine i bratstva, časte svoje zaštitnike i svetce, bez svećenika, kojih nema dovoljan broj, slave liturgiju, proživljavaju dubinu onoga što slave, vjeruju i nadaju se. Nada i vjera u bolji život, zbog svoje složene situacije i vrlo velike različitosti, oduvijek je bila karakteristična brazilska stvarnost. Čašćenje svetaca, praksa koja obilježava jednostavno katoličanstvo, znak je dinamičnosti brazilske religioznosti, napose laika – običnoga puka, bilo to u malim “svetištima” u vlastitim kućama ili u velikim crkvenim svetištima. Još i danas u unutrašnjosti zemlje brojne obitelji imaju manji ili oveći sakralni kutak u obiteljskoj kući, gdje mole pred kipovima svetaca. Tako svaki dan s njima žive u sigurnosti da će oni prenijeti sve molitve i uzdahe pred Gospodina kao tamjan koji se Bogu sviđa; izričaj predanja, hvale i zahvale za sve ono što je Bog u njihovu životu.

Iskustvo ropstva i torture
Vjera običnoga katoličkog puka izričaj je čežnje naroda za onim Bogom koji pokreće u njima snagu opstanka i čežnju za duhovnim dobrima. Brazilci se poistovjećuju napose s Bogom koji trpi u Isusu. Još od davnina uvijek je postojao poneki duhovni pokret s pokorničkim naglaskom, kao znak suobličavanja s Raspetim, koji je tijekom povijesti s narodom prošao teški put ropstva i torture, kao što je to prošao i sam Krist na svojem križnom putu.

Specifična svibanjska pobožnost
Iako je Crkva sve više prisutna u životu naroda, po većem broju svećenika i po mogućnosti za redovitiji sakramentni život, ljudi i dalje u svoj duhovni život nastoje uključiti tradicionalno čašćenje svetaca, napose Majku Božju. Čašćenje Blažene Gospe vrlo je intenzivno, osobito u unutrašnjosti savezne države Bahije. Tijekom mjeseca svibnja obitelji se sastaju svaki dan u pet sati ujutro, svaki dan u drugoj kući, gdje pjevaju časoslov Majke Božje. Jedna žena svjedoči: “Ta nam molitva daje snagu u duhovnom hodu, podržava nas i snaži da ustrajemo u zahtjevnostima života, a koje nisu tako male. Marija je naša pratilja na putu i zato želimo s njom prolaziti svoje dane.” Osim toga Blažena Gospa je prisutna u pobožnostima i po dnevnoj molitvi Svete krunice; osobno i u kapelicama, bilo po selima ili u četvrtima velikih gradova. Oni koji znaju čitati Bibliju, kao i oni nepismeni, koji ne znaju čitati, svjesni su da ju čitaju srcem i duboko proživljavaju iskustvo Božje prisutnosti kad izgovaraju riječi koje im otkrivaju velikoga i blagoslovljenog Isusa, koji je, kao veliki Bog, postao jedan od njih.

Snaga obiteljske molitve
Vjernička postojanost ljudi u toj molitvi vrlo je dojmljiva. Osobito se njeguje molitva Krunice milosrđa, gdje god je to moguće. Gospođa Zekinha priča: “Krunica milosrđa veoma nas je povezala kao obitelj. I pomogla nam je u međusobnu razumijevanju. Naš život udvoje nije baš uvijek lagan, ali mi se nikada nismo svađali pred djecom. Razgovarali smo nasamo, imajući uza se Milosrdnog Isusa, čije je milosrđe bilo uz nas. Kad je moj muž radio u polju, ja sam znala da će u tri sata on prekinuti posao i moliti krunicu iako je sam. I moj sin, koji je u gradu São Paulu, okuplja svoju obitelj na molitvu i potiče druge da čine to isto.”

Zajednička molitva u kapelama
Valja još naglasiti da čašćenje svetih zaštitnika u kapelama po selima ima posebnu važnost u devetnici kao pripravi za blagdane. Te molitve predvode laici, pogotovu žene. Čita se Božja riječ i razmišlja se o njoj, pjevaju se litanije, himni svetaca, moli se Krunica. Sve je prožeto hvalama Bogu, zahvaljivanjem i molitvom za sve potrebe. To je molitva koja se proživljava cijelim bićem jer ljudi tu mogu sudjelovati, izreći dubinu svoga srca i dati svoj udio. Znaju da ih Bog ljubi i zato mu se potpuno otvaraju i predaju; znaju da im Bog oprašta i da ih kao slabe i grješne nosi u svojem milosrdnom naručju. Kršćanska zajednica na taj način poprima obličje Božjega lica, sliku Boga koji je postao čovjekom da bi se ljudi podigli i s milosrdnim pogledom dotakli stvarnost bližnjega, koja se na taj način posvećuje. To je onaj mirisni tamjan koji se uzdiže Bogu po rukama svetih zaštitnika, prijatelja brazilskog naroda.