Božić – recitacija V. Nazor

Koliko puta si se za me rodio,
o malo d’jete Isuse!
Al’ zv’jezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio po vrtovima,
štono sam ih sadio uz moje r’jeke proljetne,
u zlatnom dvoru,
štono sam ga gradio na vrhu gore jesenje.

A kada vidjeh, da se rađaš samo
sred tame mrzle ponoći,
u spiljama i stajama.
I ja sam za te takav konak spremio
na mome polju zimskomu.

Al’ u noć onu najdužu
po mojoj stazi šetali su vihori,
po mojoj njivi valjali se smetovi,
na pragu moje pećine.

Koliko puta si se za me rodio,
o malo d’jete Isuse!
Al’ nisam znao, da, sin sunčev, silaziš,
dok jednog dana iz svih pora njezinih
ne izbiješ u liku prvih pupova na lozi,
prvih listića na smokvi,
prvih mirisa nad svježom vodom proljetnom,
i prvih slatkih kucaja mog srca,
i svih nemira, što nosim ih u žilama
u rosne dane travanjske.

Ja nisam dosad znao,
da Isus, malo d’jete,
uv’jek se rađo i uv’jek će se rađati
sred moje noći najduže
u t’jesnoj crnoj izbici,
što na dnu duše nosim je i zatvaram
pred mjesečevim tracima,
pred žamorom ljudskijem,
pa stoji, tiha, šutljiva,
u biću mom najtajnijem.

Al’ noćas ja te osjećam u sebi,
o malo d’jete Isuse!
Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju po mojoj stazi.
Vihori po mojoj njivi šetaju se.
Vukovi pred mojim pragom sjedaju.

Al’ na dnu moje duše u onoj tihoj izbici,
što zatvorena stoji pred mjesečevim tracima,
pred žamorima ljudskijem
maleno sv’jetlo sja.
I ulaze tri sjene,
tri stara gorda putnika,
što čitav sv’jet su obašli:
car mojih sanja proljetnih,
kralj mojih ljetnih zanosa,
knez mojih tuga jesenjih.
I prostrijevši na tlo
najljepše svoje darove,
na koljena se spuštaju,
i ko tri gipka jablana
pred onim sitnim, što se netom rodio,
do zemlje se prigibaju.

I prvi put se sva nutrina sja
mog kutića bića zimskoga,
o iskro Sunca Vječnoga,
o malo d’jete Isuse!

V. Nazor

Rating: 7.0/7. From 1 vote.
Please wait...
Share: