Bog je usnuo san. Sanjao je stvorenje.
I stvorio ga.

–

Stvorio je nebo i zemlju, cvijeće i grmlje, drveće i šume,
brda i brežuljke, rijeke i mora, ribe i ptice, kukce i sisavce.

–

Ali nešto je nedostajalo Njegovu snu. Sanjao je čovjeka koji je stvoren na Njegovu sliku i priliku. Stvorio je čovjeka kao muža i ženu.

Ali čovjek je potamnio sliku koju je Bog o njemu imao.
Otuđio se od Boga. Pobjegao je pred Bogom, ali i od sebe.
Odvojio se od svoga vlastitoga izvora.
Nije živio pred Bogom, nego se pred njim skrio.
Zgrčio se u sebe. Zatvorio vrata svoga srca i više nije dao prići k sebi.
Ne samo da je napustio zajedništvo s Bogom,
nego se okrenu i protiv sebe i protiv svoje braće i sestara.
Zastranio je, zapleo se u gustiš svojih vlastitih laži.

–

Bog je tada iznova usnio svoj san.
Sanjao je kako je čovjek zapravo zamišljen.
I ostvario je svoj san postavljajući novi početak.

–

Dao je da njegov vlastiti Sin, slika Njegove slave, postane čovjekom. „Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu“ (Iv 1,18),
On će iznova uspostaviti izvornu čovjekovu sliku.
Stavit će pred oči ljudima kakvi bi mogli biti da žive iz jedinstva s Bogom.
Podsjetit će ih na njihov božanski izvor, na božansku jezgru koju još nose u sebi, ali koju su potamnili svojim grijehom.

–

Na Božić slavimo Božji san, kakav je postao vidljiv u Isusu Kristu. Slavimo čovjeka, kakav nam je zasjao u svome čistom biću u Isus.

Anselm Grun