Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! (Mt 5,7)
Biti milosrdan
Biti milosrdan – imati milo srce, znači davati drugome. I to davati ono što mu po pravdi možda nismo dužni dati, ali ipak to činimo. Možemo reći da se milosrđe uvježbava, iskusujući ga najprije kao dar Božji u vlastitom srcu. Tko nema iskustvo da je Bog njemu milostiv, ne može istinski biti milostiv drugome. Na jednom je mjestu Isus rekao: ‘Idite i naučite što znači više volim milosrđe nego žrtvu’ (Mt 9,13). Tko je milosrdan čovjek? Svakako je to onaj koji je otvoren drugome, ponizan i krotak, te dopušta da drugi bude svoj – ono što jest. Milosrdan drugome uvijek čini dobro i samo dobro. Premda mu se drugi koji puta može činiti kao onaj koji mu stvara zapreke. Međutim, nastavimo li mu činiti dobro, iskazujući milosrđe bezuvjetno, bit ćemo oni koji će iskusiti u vlastitu srcu što znači Božje milosrđe. Pomagati drugome ne ide iz motiva sućuti, sažalijevanja, nego je to spoznaja po kojoj znam da istinski ostvarujem svoje čovještvo, svoju slobodu i to u onoj mjeri u kojoj drugome kroz naše vlastito sebedarje pomažem da to ostvari. Osloboditi drugoga, bilo kakvih okova, znači iskazivati milosrđe. Stvoriti drugome uvjete da bude oslobođen i da upozna Boga, znači omogućiti mu da upozna sebe i da se otvori u dostojanstvu djeteta Božjeg na koje je pozvan.
„Sve što želite da ljudi učine vama, učinite i vi njima” (Mt 7,12). Milosrđe u kršćanstvu ima dimenziju bitnog odnosa s Bogom. Jer ponajprije je Bog onaj koji nama iskazuje milosrđe, zato iskazati drugome milosrđe, tek onda je u punini kada ljubimo čovjeka iskazujući mu milosrđe iz čiste ljubavi prema Bogu. Nažalost, postoji i lažno milosrđe, kada se bogataši i moćnici pokazuju kako pomažu siromasima, ali to doista čine od svog suviška ili samo zato da bi ih ljudi hvalili; njima nije bitan čovjek kojemu pomažu. Milosrdni su i sami svjesni da su slabi te stoga ovise od čistog Božjeg milosrđa. Ne smatraju sebe dobrima i kreposnima. Kada se osjećamo boljima, jačima, pametnijima i svetijima od drugih, tada iz naših usta počinje izlaziti osuda drugih. Tko ljubi taj se ne smatra većim od ostalih, a tko mnogo ljubi osjeća se manjim od ostalih.
Milosrdni nikada ne odvajaju ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Milosrđe ne znači davati (darivati) nešto od svog suviška nego darivati od onoga što nam pripada i što nam je nužno; to je jedno otkidanje od sebe. Isus nam je tu potpuni uzor: „ … Oplijeni sam sebe…” (Filipljanima). Blago onima koji su pošli za Kristovim uzorom milosrđa! Milosrđe nije pravda (ono nadilazi pravdu) niti je ono neko podmirivanje računa, nego je ono darovana ljubav. Milosrđem se zapravo pobjeđuje neprijetelja (Zloga) koji želi da se ljudi pravdaju i vraćaju jedni drugima milo za drago. Ostavivši nam sakrament pomirenja (ispovijed) Isus nam je naložio tim činom kako imamo postupati jedni prema drugima – praštati. A to je milosrđe. Međutim, to se ne protivi Božanskoj pravednosti, jer milosrdan čovjek gladuje i žeđa za tom Božjom pravednošću. Model praktičnog iskazivanja milosrđa nam je prikazan u slici milosrdnog Samarijanca: kada čovjek iskazuje milosrđe samo zato što je ovaj (izranjeni čovjek) bio u potrebi i to čak znajući da mu on neće imati od čega uzvrati, niti to očekujući.
Kroz iskustvo žalosti i boli, kroz iskustvo moralne patnje, kroz iskustvo duhovne suhoće, čovjek koji traži iskreno Boga (pateći za njim) doživljava i njegovo milosrđe, imat će iskustvo milosrđa te će i sam postati milosrdan. Milosrđe jest pravo sebedarje! Doista, velik je odmor za dušu: od srca oprostiti! Isus traži da budemo milosrdni, da praštamo jedni drugima „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”. Na taj način ćemo iskusiti ovo blaženstvo na koje smo pozvani. Milosrdni ljudi u miru umiru jer se ne boje Suca vječnoga – postignut će milosrđe jer su i sami bili milosrdni. U kršćanskom svijetu milosrđe zauzima vrhunsko mjesto na ljestvici vrlina. U Novom zavjetu riječ se ponavlja 27 puta, uglavnom se primjenjuje na Boga i na one koji su Bogu slični. Krist je donio dvije prekrasne prispodobe koje daju pouku o milosrđu i nemilosrđu (Milosrdni Samarijanac: Lk 10,30-37; Nemilosrdni sluga: Mt 18,23-25 )
Sadržaj milosrđa
Koje je značenje i bogatsvo tog izraza? Može se odgovoriti ovako:
a) Nije to samo suosjećanje prema onima koji su u našem vidnom polju
b) Nije to samo pomoć onima koje susrećemo i koji od nas nešto traže
c) Milosrđe je traženje nevoljnika na svijetu i pomaganje Ona je osoba milosrdna koja je kadra uživjeti se u situaciju drugoga. Posljedica toga uživljavanja jest izlaženje iz sebe i hod prema drugima.
Ljubav je izlaženje iz vlastite kože! Pri tome su uočljive tri stepenice:
1. Podnošljivost. Tko je kadar zavući se u situacije drugih, u njihove tegobe, iskustva i misli, te odatle razmišljati i zaključivati, doći će do uvjerenja i stava da tolelira drugačija mišljenja od svoga. Ali to zahtjeva napor.
2. Oproštenje. To je stav prema različitim ljudskim činima. Nije dosta imati samo razumjevanje prema drugačijim mišljenjima, nego kad netko nešto učini što meni ne odgovara, valja oprostiti i zaboraviti. Kao što bih želio da i drugi meni praštaju, tako i sam drugima moram praštati. Da sam se našao u patnji i kušnji dotične osobe, ne znam kako bih postupio. Zar nismo svi slabi?
3. Pomoć. Ljubav se pokazuje djelima. Novi zavjet ne kaže samo: «Bog je ljubio svijet», nego dodaje: «tako da je svoga sina Jedinorođenca» (Iv 3,16). Nije, dakle, dosta samo suosjećati, samo oprostiti, valja konkretno pokazati ljubav na djelu pa pomoći, darovati, otkinuti od sebe, zanijekati sebe. To sebedarje, to je milosrđe!
Onaj tko najviše ima i pokazuje milosrđe jest Gospodin Bog. On se uživio u ljudsku situaciju. Utjelovio se. Uvukao se u našu kožu, patnju, kušnju, stanje krv, narav i boli. Zato nas savršeno razumije. Zato nas poštuje kad drugačije međusobno mislimo. Zato nam prašta kad ga zamolimo za oproštenje. Zato nam pruža pomoć kad je od njega tražimo. Štoviše BOG želi i čini dobro i onima koji ne ištu njegovu pomoć. Eto to je njegovo milosrđe i ljubav.
Isus je postavio načelo: »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan» (Lk 6,36). To je silan zahtjev, gotovo nezamisliv. Ali nam je postavljen kao ideal prema kojemu valja ići! Isus je postavio neumoljivi, nepodmitljivi i neizbježivi princip za milosrdne i nemilosrdne:
a) Jednaka mjera. «Sudom kojim sudite bit ćete suđeni. Mjerom kojom mjerite, mjerit će se vama» (Mt 7,2). Ta se mjera u prvom redu pokazuje u odnosu na našeg bližnjega, a onda razumije se i na Boga!
b) Uzajamno oproštenje. «Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vama prijestupaka vaših» (Mk 6,14-15). Nevjerojatno, ali istinito. Otac ne oprašta nijednom sinu koji ne oprašta svome bližnjemu!
c) Milosrđe i sud. »Ta nemilosrdan je sud onome tko ne čini milosrđa; a milosrđe likuje nad sudom» (Jk 2,13). Ako se,dakle, uspoređuje naša pravda i milosrđe, uvijek je bolje milosrđe. Jer njime se otkupljuje i nepravda!
Vlč. Andrija Vrane
www.kursiljo.com/ziva-rijec
