Baka bez unučića

Još i sad živi jedna stara žena
na stotom katu, sama kao sjena,
uvrh stubišta s tisuću stepenica,
u sobi manjoj od krletke ptica,
dovoljno ipak da tu krotko drijema
jedna tužna baka što unuka nema.

Kraj kreveta nad glavom
u okviriću plavom
na dometu očiju snenih
gle, slika sinova njenih
otišli u svijet
– na rad.

Često je u potaji suze lila:
“O, djeco moja mila,
pa ja po čitave dane
zagledam na sve strane,
ko da ću svaki čas
vidjeti nekog od vas!”

Al sinovi se nisu mogli vratiti,
a mati to nije mogla shvatiti.
Tugovala je starica:
“O moji mališani,
dobro biste napravili
da ste mi se bar kartolinom javili,
ljepši bi mi bili dani!”

Kao sivi oblaci,
što se mjere satima,
promiču i godine
pred bakinim vratima,
al’ baka svjejednako
sa samoćom druguje,
malo je nagluha,
hod godina ne čuje.

Budna svu noć osluškuje
i sama glasno tuguje:
“unuci moji,
moje djece dječice,
u tami moje tuge,
blistave moje svjećice,
kad bih bar jednom
vaša lica spazila
ja bih vas beskrajno
pazila i mazila.

Unuci moji,
gdje god postojite,
dođite svojoj baki,
zašto me se bojite?
Čekam vas svaki dan,
djeco moja premila,
već sam vam odavna
krasan dar pripremila!”

I lete tako godine duge,
a jadna baka prepuna tuge,
na stotom katu uvrh stubuišta,
na ovom svijetu nema ništa
osim onog okvira u plavom
kraj svog kreveta, negdje nad glavom.
A ne zna ona da nikog nema
i danima se za doček sprema.

(Gianni Rodari)

 

Rating: 7.0/7. From 1 vote.
Please wait...
Share: