95 teza Martina Luthera

Martin Luther je 31. listopada 1517. godine na vrata crkve u Witenbergu zabio 95 teza protiv oproštajnica odnosno indulgencija Rimokatoličke crkve.

Kada je naš Gospodin i učitelj Isus Krist rekao: „Činite pokoru…“ time je htio kazati kako čitav život vjernika treba biti pokora.
Ovu poruku ne možemo shvatiti kao da se odnosi samo na sakrament pokore, odnosno na ispovijed i razrješenje od strane svećenika.
Ne misli se samo na unutarnju pokoru, odnosno, unutarnja nije ništa ako izvana ne uzrokuje tjelesni samoprijegor.
Sve dok mrzimo sebe, a to je prava unutarnja pokora, kažnjavanje grijeha ostaje sve dok ne uđemo u Carstvo nebesko.
Papa ne želi niti može oprostiti kaznu osim onu koju je nametnuo sam ili putem kanona.
Papa ne može povući krivnju ako ne izjavi i potvrdi da ju je povukao Bog ili je može povući u slučajevima u kojima on ima nadležnost, a izvan kojih krivnja zasigurno ostaje.
Bog nikada nikome ne oprašta krivnju, a da se osoba istovremeno potpuno ne ponizi pred svećenikom, Božjim predstavnikom.
Propisi o pokori odnose se samo na žive, i kao što vidimo u samim kanonima, niti jedan od njih se ne odnosi na umiruće ljude.
Prema tome, Sveti Duh djeluje za naše dobro kroz papu, stalno odstupajući od svojih propisa u slučaju nastupajuće smrti ili potrebe.
Neznanje je i greška svećenika da ostavlja za umiruće kanonske kazne u čistilištu.
Onda kada su kanonske kazne promijenjene u pokoru u čistilištu, biskupi su vjerojatno spavali dok se sijao kukolj.
Ranije kanonske kazne su, kao dokaz istinskog kajanja, bile nametnute prije, a ne nakon razrješenja od grijeha.
Umirući će platiti svoje dugove svojom smrću i oni su već mrtvi za kanonsko pravo i slobodni od njegove pravne vlasti.
Narušeno duhovno zdravlje ili ljubav koja je u umirućem čovjeku, nužno donosi sa sobom veliki strah i što je ta narušenost veća, to je i strah već.
Ovaj strah i užas su sami po sebi dovoljni (prevladavaju sve ostalo) da čine kaznu čistilišta, jer se u velikoj mjeri približavaju užasu beznađa.
Izgleda da je razlika između pakla, čistilišta i nebesa istovjetna razlici između beznađa, stanja blizu beznađa i sigurnosti.
Što se tiče duša u čistilištu, izgleda kako je njihova ljubav nužno jača stišavanjem njihovih užasa.
Čini se kako se ne dokazuje ni razumom ni Pismima kako su ove duše izvan stanja zaslužnosti, niti da su nesposobne rasti u ljubavi.
Ne čini se ni dokazanim kako su one – ili svaka od njih – sigurne i uvjerene u svoj spas čak iako smo mi sami u to potpuno uvjereni.
Zato papa svojim vlastitim oprostom svih kazni ne misli na „sve“ u apsolutnom smislu, već samo oprost onih kazni koje je on osobno nametnuo.
U krivu su stoga oni propovjednici oprosta koji govore da je čovjek uz papinsku indulgenciju oslobođen i spašen od svake kazne.
Papa, naime, ne oduzima dušama u čistilištu nikakvu kaznu koju su trebale dobiti u ovom životu prema kanonima.
Ako se ikome može u potpunosti oprostiti sve kazne, sigurno je da se to može učiniti samo najsavršenijima, a njih je vrlo malo.
Stoga je neizbježno da je većina naroda zavarana tim sveopćim i pompoznim obećanjem o oslobađanju od kazne.
Ista moć koju papa u cjelini ima nad čistilištem, ima i svaki biskup u svojoj biskupiji i svećenik u svojoj župi.
Papa radi odličnu stvar kada dušama daje oprost, ne putem prava na ključeve koje nema, nego putem zastupanja.
Propovijedati da duša izlazi iz čistilišta čim se u kutiju za skupljanje novca nešto ubaci, obična je ljudska priča.
Sigurno je moguće da čim se novac ubaci u kutiju raste i pohlepa, ali zastupstvo Crkve ovisi isključivo od samoga Boga.
Tko zna da li sve duše u čistilištu žele biti spašene u smislu priče koju prezentiraju sv. Severin i Paskal.
Nitko nije siguran u stvarnost svog vlastitog pokajanja, a još manje u primanje sveopćeg oprosta.
Čovjek koji istinski kupuje oprost je rijetkost kao i pravi pokajnik, što znači da apsolutno rijetko postoji.
Biti će zauvijek prokleti zajedno sa svojim učiteljima oni koji misle da su sigurni u svoj spas na osnovi oprostnica.
Pogotovo se trebaju izbjegavati oni koji tvrde da su ti papini oprosti neprocjenjivi Božji dar putem kojega je čovjek pomiren s Bogom.
Darovi milosti koje ove oprostnice nose tiču se samo kazni zbog zadovoljavanja sakramenata koje je proglasio čovjek.
Kršćansko propovijedanje nije učiti da oni koji žele spasiti svoju dušu ili priskrbe oprost nakon ispovijedi, nemaju potrebu za pokajanjem.
Svaki istinski kršćanin dobiti će potpuni oprost kazne i grijeha bez oprostnica.
Pravi kršćanin, živ ili mrtav, participira u svim prednostima Krista i Crkve, što mu daruje Bog, bez ikakvih oprostnica.
Ipak, papin oprost i oslobođenje ne smije se ignorirati, jer oni nagovještavaju božanski oprost.
Jako je teško čak i učenim teolozima pred ljudima u isto vrijeme veličati dobru stranu oprostnica i potrebu za istinskim pokajanjem.
Pravo pokajanje traži i voli kazne, a širina oprosta uzrokuje opuštanje i navodi na mržnju naspram kazni ili daje tomu povod.
Apostolski oprosti trebaju se propovijedati oprezno, jer u protivnom će ih ljudi krivo shvatiti i pomisliti da su važniji od drugih dobrih djela ljubavi.
Kršćane treba učiti da papa ne zna kako treba shvatiti kupovinu oprostnica, uspoređujući ih sa djelima ljubavi i milosrđa.
Kršćane treba učiti da onaj koji daruje siromašne ili posuđuje potrebitima čini veća djela od onoga koji oprostnice kupuje.
To se događa zato što je putem djela milosrđa ljubav veća i čovjek postaje bolji, dok oprostom postaje jedino slobodniji od kazne.
Kršćane treba učiti da onaj koji samo prođe pokraj potrebite osobe, bez obzira što plaća oprost, ne predbilježuje se za papinu oprostnicu nego za gnjev Božji.
Kršćane treba učiti, osim ako nemaju više nego što im treba, da su dužni čuvati ono što im je nužno i da to nikako ne troše na kupnju oprostnica.
Kršćane treba učiti da je kupnja oprostnica dragovoljna, a ne obvezna.
Kršćane treba učiti kako papa, darujući oproste, ima veću potrebu i želju za posvećenim molitvama zbog sebe osobno, nego za novcem.
Kršćane treba učiti da su papini oprosti korisni ako se u njih ne uzdamo u potpunosti, ali mogu postati štetni ako se zbog njih izgubi strah od Boga.
Kršćane treba učiti da, kada bi papa bio upoznat sa iznuđivanjima propovjednika oprosta, prije bi dao srušiti baziliku sv. Petra nego je gradio od kože, mesa i kostiju ovaca iz svog stada.
Kršćane treba učiti da je, ukoliko postoji potreba, papa spreman prodati crkvu sv. Petra i svojim novcem pomoći onima od kojih su prodavači oprostnica novac iznudili.
Uzalud je oslanjati se na spas kroz oprostnice čak ako bi povjerenik ili papa osobno založili svoju dušu zajedno s njihovom.
Neprijatelji Krista i pape su svi oni koji u potpunosti zabranjuju propovijedanje Božje riječi u nekim crkvama kako bi se u drugima propovijedali oprosti.
Božjoj riječi šteti ako se u istoj propovijedi posvećuje isto ili više vremena oprostnicima nego samoj Božjoj riječi.
Papa mora biti okrenut mislima na situaciju da se oprostnice, koje su minorna stvar, proslavljaju jednim zvonom, jednom procesijom i ceremonijom, a Evanđelje koje je velika stvar mora biti propovijedano uz tisuće zvona, tisuće procesija i ceremonija.
O crkvenom blagu iz kojega papa daje oprostnice se ne govori i ne zna se dovoljno u Kristovom narodnom mnoštvu.
Jasno je da oprostnice nisu prolaznog karaktera, jer ih veliki broj prodavača samo skuplja, umjesto da ih slobodno šire.
Zasluge nisu ni Kristove ni svetaca jer, potpuno neovisno od papa, zasluge uvijek proizvedu milost u čovjekovoj nutrini, a nasuprot tome smrt i pakao u čovjekovoj vanjštini.
Sveti Lovro je rekao da su siromašni blago Crkve, ali kada je to rekao služio se jezikom svoga vremena.
Ne govorimo nepromišljeno kada kažemo da su blago Crkve njeni ključevi i da su oni osigurani Kristovim zaslugama.
Jasno je kako je papina moć sama sebi dovoljna za oprost kazne u ograničenim slučajevima.
Pravo blago Crkve je sveto Evanđelje slave i milosti Božje.
Ovo je opravdano najomraženije jer čini da prvi bude posljednji.
U drugu ruku, blago oprostnica je opravdano najpopularnije, jer zadnjeg čini prvim.
Zato su blaga Evanđelja mreže koje su u ranija vremena korištena kako bi se njima tovili bogati ljudi.
Blago oprostnica su mreže koje se koriste kako bi se njima lovili bogataši danas.
Oprostnice koje prodavači nameću kao najveće darove milosti, pravilno su shvaćene kao „najveće“ samo ako se radi o stjecanju novca.
One su, u stvari, najmanje usporedive s Božjom milošću i pobožnošću križa.
Biskupi i svećenici dužni su povjerenika Apostolskih oprosta primiti sa svim počastima, a ne po službenoj dužnosti.
Oni su još više obvezni dati svoje oči i uši kako bi spriječili te ljude u propovijedanju svojih osobnih snova, umjesto onoga što im je povjereno od pape.
Neka bude proklet i anatemiziran onaj koji poriče istinitost Apostolskih oprosta.
S druge strane, neka bude blagoslovljen onaj koji se predstavlja čuvarem protiv pohlepe i razvratnosti u riječima prodavača oprosta.
Papa opravdano viče protiv onih koji na bilo koji način upotrebljavaju prisilu kako bi se nečasno okoristili trgovinom oprosta.
Puno više bi trebao vikati protiv onih koji oproste koriste kao izgovor kako bi se nečasno okoristili i rugali svetoj ljubavi i istini.
Ludost je pomisliti da papine oprostnice imaju toliku moć razrješenja čovjeka, čak ako je učinio nemoguće i obeščastio majku Božju.
Nasuprot tome, potvrđujemo kako papine oprostnice nisu dovoljne da uklone i najmanji od oprostivih grijeha, barem što se tiče njihove krivice.
Kada se govori da čak ni sv. Petar, kada bi sada bio papa, ne bi mogao pribaviti veće darove milosti, to je huljenje protiv sv. Petra i pape.
Nasuprot tome potvrđujemo da, kao što i on, tako i bilo koji papa, posjeduje još veće darove milosti, Evanđelje, vrline milosti iscjeljenja i druge, kako je zapisano u 1. Korićanima 12.
Blasfemično je reći kako je križ podignut pokretima papinih ruku isto vrijedan kao i Kristov križ.
Biskupi, svećenici i teolozi koji opravdavaju ovakvo propovijedanje narodu, morati će odgovarati zbog toga.
Ovakvo raskalašeno propovijedanje oprosta čak i obrazovanom čovjeku otežava očuvati dužno poštovanje prema papi od klevete ili ako od ničega drugoga, onda od promišljenih propitivanja laika.
Zašto papa ne isprazni čistilište u ime presvete milosti i radi potrebe duša, što bi bio najpravedniji razlog, kad već oslobađa bezbroj duša radi novca udijeljenog za gradnju bazilike, što je vrlo slab razlog?
Zašto treba nastaviti praksu zadušnica i godišnjih misa za mrtve? Zašto papa ne otplati ili dozvoli otplatu povlastice ustanovljene za mrtve, kada je grijeh moliti se za duše koje su sada spašene?
Isto tako, što je ta novina kod Boga i pape zbog koje se grješnom čovjeku dopušta oprost na osnovi novca i daje mu se mirna i Bogu prijateljska duša, a ne oprašta mu se iz čiste milosti i na osnovi potreba te duše?
Isto tako, zašto se oslobađanje od kaznenih kanonskih propisa još uvijek kupuje za novac izdavanjem oprostnica, kao da one djeluju, kad ovi propisi već dugo vremena uistinu nisu na snazi, ne upotrebljavaju se i sami po sebi su mrtvi?
Nadalje, zašto papa, čija su bogatstva danas veća od imetka najbogatijih ljudi, ne sagradi samo jednu baziliku sv. Petra, i to svojim novcem, a ne onim siromašnih vjernika?
Isto tako, što to papa oprašta i od čega oslobađa ljude, kada oni putem vlastitog savršenog pokajanja imaju pravo na potpuni oprost i oslobođenje?
Nadalje, koliko bi više pomoglo Crkvi kada bi papa te oproste i oslobođenja izrekao ne jednom, kao što radi sada, već sto puta na dan, i to bilo kojem vjerniku?
S obzirom da papa oprostnicama manje traži novac, a više spas duša, zašto izvan snage stavlja oprostnice koje su prije bile priznate, kada su one isto toliko djelotvorne kao što su uvijek bile?
Suzbijati svjesna pitanja laika isključivo autoritetom, umjesto opovrgnuti ih razumom, znači Crkvu i papu izložiti podsmjehu njihovih neprijatelja i stvarati nesretne kršćane.
Kada bi se, dakle, oprostnice propovijedale u duhu papinih misli, svi ovi problemi bi se lako prebrodili ili se nikada ne bi ni pojavili.
Dakle, dolje sa prorocima koji Kristovom narodu govore: „Mir, mir!“ kada mira nema.
Neka nestanu svi oni proroci koji Kristovom narodu govore: „Križ, križ!“ kada križa nema.
Treba poticati kršćane da se trude slijediti svog poglavara Krista i kroz kazne, samoprijegor, smrt i pakao.
I neka se tako nadaju uzaći na nebo putem mnogih poteškoća, a ne zbog lažne sigurnosti mira.