Sv. Karlo Boromejski

U plavetnim vodama jezera Lago Maggiore zrcale se Boromejski otoci. nekoć su bili gole stijene, a sad su na njima parkovi s gajevima palmi i naranči. Da bi na njima mogao nastati raj, moralo se mučnim radom hladno kamenje nasuti i prekriti plodnom zemljom. Taj je posao izvršila obitelj Borromeo.
Na južnoj obali jezera leži grad Arona. Tu se god. 1538. rodio Carlo Borromeo, najveći čovjek svoga roda. Kako još i danas nad svim onim krajem dominira njegov kip – zvan »San Carlone« – tako je i njegova ličnost po svom utjecaju nad svim crkvenim knezovima njegova vremena.
Kultiviranje boromejskih otoka nije bilo njegovo djelo, već kasnijih pokoljenja. No on je izvršio daleko važniju kultivaciju. Njegova je zadaća bila da Crkvu sjeverne Italije, koja je tada bila samo nešto malo više od neplodnoga stijenja, pretvori u cvatući raj.
Karlo je od svojih roditelja, grofa Giberta II. i Margarete de Medici, baštinio nepokolebljivost značaja. Odgojen prema svome plemićkom staležu, zarana je došao u dodir s ljepotom što ju je pružala umjetnost njegova stoljeća. No vrlo rano suočio se i sa zlima i neugodnostima svoga vremena.
Govoriti o njegovu životu znači isto tako govoriti i o zloupotrebama koje su se bile uvukle u Crkvu. Međutim, vrlo je značajno za Karla Boromejskoga kako se on u svemu tome držao.
Tada su roditelji običavali određivati životni put svoje djece već u najranijoj dobi. Birali su im zvanje, stalež i bračnoga druga. Ni kod Borromea nije bilo drukčije. I oni su, kao i svaka druga značajnija obitelj raspolagali crkvenim nadarbinama. Ako je koji sin htio uživati te nadarbine, morao je dokazati da želi pripadati kleričkom staležu iako nije morao postati svećenik. Bilo je dosta primiti samo tonzuru.
Budući da je Karlo imao dobivati prihode opatije u Aroni, njegovi su roditelji dali privolu da primi tonzuru već u sedmoj godini pa je o tome sastavljen i službeni dokument. Kao klerik Karlo je bio obvezan nositi kleričko odijelo, ali kao i većina onik koji su postali klerici samo zbog imanja nije obdržavao taj propis. Moglo ga se vidjeti u baršunu, zlatu te opasana malom sabljom.
S vremenom se u njemu počela javljati težnja za pravim svećeničkim zvanjem. S 12 godina je postao opat-komendatar, a dohotke od službe je dao u korist siromaha.
Sa 16 godina odlazi na studij prava u Paviju. Sav se usredotočio na studij, a nikad nije zaboravio izmoliti propisani časoslov. Za zvanje se, dakle, Karlo ozbiljno spremao već od malena: revnom molitvom i studijem.
Karlov ujak kardinal Giovani Medici postao je papa Pavao IV. Nećaka je postavio za šefa uprave crkvene države, proglasio kancelarem Crkve, kardinalom, nadbiskupom Milana, protektorom raznih redova i država.
Iako je ispočetka živio raskošno kao i svi ostali tadašnji crkveni knezovi, u središtu Karlova života ipak je bio rad. Svoje brojne službe gledao je kao veliku odgovornost.
Odnosi između Pavla IV. i vladara i rimskog puka bili su veoma napeti i mladi je kardinal pokazao mnogo diplomatske vještine. Iako je povremeno imao problema s mucanjem postao je jedan od najvećih propovjednika svoga vremena.
Spavao je samo pet sati. Na večer bi u vatikanskim vrtovima okupljao oko sebe duhovnike i intelektualce. Tako je nastala Akademija u kojoj su bili kao članovi i mnogi kardinali. Neka od predavanja kasnije su i tiskana pod naslovom Vatikanske večeri.
Nakon smrti starijega brata Karlo započinje strogi, isposnički život bez predavanja ispraznostima. Zaređen je za svećenika. Otpustio je veliki dio svoje dvorske pratnje. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao Filip Neri.
Karlo je vodio mnoge pregovore kako bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentski sabor. A on sam je provodio u život u skladu sa zaključcima Sabora.
Putovao je pješice ili na konju. Sazivao je pokrajinske sinode na koje su dolazili njegovi biskupi sufragani. U govoru na posljednjoj sinodi rekao je: »Svi smo doduše slabi, priznajem, ali nam je Gospodin Bog dao sredstva kojima se možemo, ako hoćemo, lako pomoći. Onaj bi svećenik zacijelo htio posjedovati neporočnost života za koju uviđa da se od njega traži, biti suzdržljiv i pokazivati, kako se dolikuje, anđeosko vladanje. Medutim, ne pomišlja da se za to prihvati sredstava: moliti, izbjegavati razgovore zlih kao štetne i opasne prisnosti. Onaj se opet tuži da, kad ude u kor, da moli psalme i kad ide slaviti misu, odmah mu dušu obuzme tisuću stvari koje ga odvlače od Boga. Ali što to čini prije nego stupi u kor ili k misi u svetištu, kako se spremio, koja je sredstva uzeo i upotrijebio da očuva sabranost? Želiš li da te poučim kako ćeš napredovati iz kreposti u krepost i, ako si već u koru sabran, kako ćeš drugi put biti još sabraniji i tvoj prinos Bogu još miliji? Slušaj što ću ti reći. Ako je u tebi vec zapaljen neki žižak božanske ljubavi, nemoj ga smjesta izdati i izložiti vjetru. Tiganj drži zatvoren da ne ohladi i izgubi toplinu. Izbjegavaj – koliko možeš – rastresenost; ostani sabran s Bogom, izbjegavaj isprazne razgovore. Dužnost ti je propovijedati i poučavati? Trudi se i prioni uz ono što je potrebno da tu dužnost valjano obaviš. U prvom redu sam čini, propovijedaj životom i vladanjem da ne bi oni koji vide da jedno govoriš, a drugo radiš, ismijali tvoje riječi i vrtjeli glavom. Jesi li ti dušobrižnik? Nemoj zbog toga zanemariti brigu o sebi. Nemoj se tako izdašno drugima porazdijeliti da tebi od tebe ne bi ništa preostalo. Treba da se sjećaš duša kojima si na čelu, ali tako da sebe ne zaboraviš. Shvatite, braćo, ništa nije tako potrebno svima crkvenim ljudima koliko mislena molitva koja sve naše djelovanje prethodi, prati i slijedi. Molit ću psalme, veli Prorok, i razumjet ću. Obavljaš li sakramente, misli, brate, što činiš; ako slaviš misu, razmatraj što prikazuješ; moliš li psalme u koru, misli kome i što govoriš; ako dušama ravnaš, misli kojom su krvlju oprane. I tako nek se sve vaše obavlja u ljubavi. Tako ćemo lako moći nadvladati sve poteškoće koje, to je nužnost (u to smo naime postavljeni), danomice mnogobrojne, doživljavamo. Tako ćemo imati snage da Krista rodimo u sebi i u drugima.«
Sv. Karlo se marno brinuo za duhovnu obnovu biskupa, klera i puka. Tu su mu pomagali oratorijanci sv. Filipa Nerija, isusovci, a i on je sam osnovao oblate sv. Ambrozija. Organizirao je katehiste u Bratovštini kršcanskoga nauka i napisao im priručnik koji je jedno »remek-djelo odgojne mudrosti« (D. Petry). Bio je čudo radinosti. Njegova korespondencija u Ambrozijanskoj biblioteci broji 268 folijanata, a sadrži 35.000 pisama.
Umro je god. 1584., relativno mlad, u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima – stizao je i u najudaljenije i najzabacenije predjele svoje nadbiskupije – a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala katehista.
tekst prema www.zupa-vela-luka.hr
pogledajte, možda vas zanima:
No votes yet.
Please wait...