Priča o ovci koja je mislila da nikome nije bitna – Bruno Ferrero

Ja sam ovca broj sedamdeset i dva. Znam to dobro, jer mi piše na leđima. Da bi si olakšao posao nadgledanja, pastir je svaku ovcu označio brojem. Tako znam i to da nas je stotinu na broju.
Ovca pod brojem sto ima vunene uvojke i veoma je umišljena.

Moj broj je sedamdeset i dva, a to znači da nisam među prvima kada stado krene, ali ni među posljednjima. To što sam u sredini znači da pripadam masi  osrednjosti.

U stvarnosti nisam beznačajna. Iskorištavaju me kao i svaku drugu ovcu. Uzimaju mi vunu, mlijeko i janjce. Životinja sam. Služim za proizvodnju i to se zna. Vrijedim koliko i letva u ogradi ovčinjaka. Nitko me ništa ne pita.

Stoga sam odlučila nestati. Udaljila sam se noću od stada misleći kako ću biti daleko kad pastir primijeti da me nema.

U početku sam bila izvan sebe od sreće. Skakala sam po stijenama, birala mladu travu, pasla gdje sam htjela, pila vodu iz potoka, a kad bi mi to dodijalo legla bih u debelu hladovinu i odmarala se do mile volje. Vuna, mlijeko… sve je bilo moje. Napokon sam postojala!

Dvije sam noći provela pod zvijezdama. Stvarno, što će meni pastir?

Ali noćas sam spazila vuka, čula zvuk njegovih šapa i osjetila miris. Bio je u blizini. Skamenila sam se od straha, stajala nepomično ispred dva oka koja su svijetlila kao zvijezde, čula sam njegov dah…

Ali odjednom se pojaviše dvije ruke i ponesoše me iz moga skloništa, dvije ljudske ruke koje dobro poznajem. Došao je pastir! Pronašao me je! “Idemo doma. Nedostajala si mi baš ti, broj sedamdeset i dva!”

pogledajte, možda vas zanima:
No votes yet.
Please wait...