Imao sa 16 godina i živio sam sa roditeljima na institutu kojeg je osnovao moj otac u Južnoj Africi oko 18 milja izvan Durbana, u središtu plantaže šećerne trske. Živjeli smo duboko u unutražnjosti zemlje i nismo imali susjeda, tako da smo se dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad i posjetima prijateljima ili odlascima u kino.

Jednom me je otac upitao da ga odvezem u grad gdje se održavala jednodnevna konferencija. Oduševljeno sam pristao. Budući da sam ionako odlazio u grad majka mi je dala listu namirnica koju je trebalo nabaviti, a otac me zamolio da odvedem auto na redovni servis. Dogovor je bio da se nađemo u 17.00 i odemo kući zajedno.

Poobavljao sam sve što je trebalo i otišao u najbliže kino. Toliko sam bio zaokupljen filmom da sam zaboravio na vrijeme. Otišao sam u servis i preuzeo auto te odjurio do mjesta gdje smo se otac i ja trebali naći. Kasnio sam sat vremena.

Ottac me zabrinuto pitao, “Gdje si do sad?” Bilo me je sram reći da kasnim zbog filma pa sam odgovorio, “Auto nije bilo gotov. Morao sam čekati.” Nisam znao da je on već bio zvao servis. Pogledao me je i rekao: “Nešto nije bilo u redu u mojem odgoju prema tebi što ti nije dalo dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih vidio gdje sam pogriješio, umjesto autom propješačiti ću do kuće i putem razmišljati o tome.”

Krenuo je pješice prema kući udaljenoj gotovo 30 kilometara. Smračilo se. Nisam ga mogao napustiti pa sam pet i pol sati vozio iza njega promatrajući ga kako prolazi ovu agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati.

Često se sjetim te zgode i pitam se u čudu da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju djecu bili uopće bio naučio svoju lekciju. Ne vjerujem da bih. Bio bih kažnjen i malo bih patio i vjerojatno ponovio istu stvar. Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala svježa u mom sjećanju kao da se dogodila jučer. To je snaga nenasilja.