Putem ponuđenog linka možete preko internet servisa  You Tube pregledati kratki dokumentarni film “Antička Salona” iz serijala Bajkovita Hrvatska u režiji HTV-a. 

Koliko sam puta čula od poznanika u Splitu i okolici kako nisu posjetili staru Salonu. Neki niti ne znaju gdje se točno nalazi. Ne mogu vjerovati! Taj antički lokalitet, samo 5 km od Splita, u podnožju planina Kozjaka i Mosora, poznat i cijenjen u svijetu, na ovom području je prilično zanemaren. Pošla sam tragom informacija dostupnih turistima koji pojedinačno putuju ovim dijelom Dalmacije, i zaista se našla iznenađena: malo ili nimalo obavijesti na cestama. Ako vas privuče jedna tabla i uputi prema Solinu, nađete se na sljedećem raskrižju i ne znate gdje ćete dalje. Skoro pa smo i mi odustali, vrućina je bila iscrpljujuća, ali urođena upornost nas je tjerala dalje. Uz par pitanja prolaznicima, našli smo se na povelikom parkiralištu.

Sam početak naše šetnje uvodi nas u jedan drugi svijet, izdvojen od obližnjih brzih prometnica, svijet mira i opuštanja. Nekad je ovo bio najveći rimski grad na Jadranu, rodni grad cara Dioklecijana. Ime Salona dobio je po solanama koje su se ovdje nalazile. Grad je sadržavao sve što je po propisu najznačajniji grad onog vremena trebao imati: amfiteatar, teatar, forum, terme, kapitolij, brojne bazilike, zidine sa tornjevima, te ostale građevine i sadržaje. Nekropola Manastirine čuva ostatke bazilike, grobova i drugih objekata gdje su se pokapale žrtve Dioklecijanovih progona kršćana. To je najznamenitije starokršćansko groblje na otvorenom iz rimske epohe, tu je pokopan i sv. Dujam nakon mučenja. Kasnije su drugi kršćani željeli biti pokopani blizu mučenika, od običnih siromašnih ljudi do biskupa. To im je predstavljalo veliku čast. Na taj način se groblje raširilo. Tu se mogu vidjeti masivni zidovi od glomaznog kamenja, tzv. kiklopski zidovi. Prava namjena im nije poznata. Do današnjih dana iskopano je oko tisuću sarkofaga, mnogi dobro očuvani, sa raznim natpisima i crtežima. Neki su tek nedavno izvađeni i arheolozi ih proučavaju, stoje odignuti na paletama, a tko zna koliko toga još leži pod zemljom. Dosta eksponata je preseljeno i u Arheološki muzej u Splitu, gdje su brojne skulpture, sarkofazi, novac, nakit, kapiteli …

Odjeljak muzeja nalazi se usred antičkog kompleksa. Smješten je u lijepoj vili Tusculum, izgrađenoj za don Franu Bulića, arheologa koji se posvetio proučavanju stare Salone, a bio je i direktor ovog muzeja. Najdraži mi je vrt s južne strane vile, gdje možete odmoriti na kamenim stolicama, opustiti se pored ružinih grmova, popiti vodu iz prekrasne stare česme. Ovo je mjesto gdje se svaki put zaustavim, odmorim, i s osmijehom zaključim kako je napravljen baš po mojoj mjeri. Trebala sam biti rođena u 19.stoljeću, u doba dama s krinolinama, romantičnih pjesnika i vremena kad se sporije i humanije živjelo.

Nakon Tusculuma prolazimo kroz kapiju i lagano se alejom čempresa spuštamo u južni dio drevnog grada, najbogatije nalazište stare Salone, sa tragovima nekadašnjeg bogatog života. Episkopalni centar, kompleks sakralnih objekata iz 5. stoljeća smješten u središtu i danas prikazuje što je bila okosnica tadašnjeg života. Križna bazilika je poprilično sačuvana, sa krstionicom (baptisterijem) u sredini. Nasmijala sam se pri susretu sa dvojicom dječaka, koji na porušenom zidu crkve igraju šah. Kažu da su tu svaki vikend, ovo područje im pruža oazu daleko od vreve suvremenog života. Zar i njima, procjenjujem 10-godišnjacima, treba bijeg od gužve? Bilo bi dobro kad bi ih i drugi slijedili u tom primjeru, ovo mjesto liječi dušu i puni um zadovoljstvom.

Ostaci gradskih bedema vide se na više mjesta, a u njihovu gradnju uklopljen je i akvadukt, kojim je voda rijeke Jadro dolazila do grada. Dioklecijan ga je dogradio kako bi vodom opskrbljivao i svoju palaču u Splitu. Akvadukt je obnovljen naknadno, a južni njegov dio i danas se koristi.

Prve turiste pri ovom obilasku, grupu Talijana, susrela sam pored Pet mostova. U njima sam prepoznala svoju nedozrelu dječju stranu, jer su, kao što sama često radim, skakutali po 5 kamenih lukova mosta i pravili smiješne poze pri fotografiranju, a sigurno su dobrano u šestom desetljeću života. Objasnili su mi kako su na turneji kombijem kroz Dalmaciju i obilaze značajne povijesne lokalitete. O Saloni su gledali na njihovoj TV i stavili su je na popis ‘must see’. Kad su već tu, uputila sam ih na klišku tvrđavu, udaljenu samo nekoliko km, s koje će uživati u nezaboravnom pogledu na Solin, Split i otoke. S radošću su prihvatili moj prijedlog. Već spomenuti kameni most, nazvan Pet mostova, izgrađen je u 1. stoljeću pr. Kr., preko nekadašnjeg rukavca rijeke Jadro. Po njemu je išla važna prometnica tog vremena, dolazila iz pravca Stobreča i dalje nastavljala do istočnih gradskih vrata, Porta Caesarea. Zamislila sam raskošnu kočiju s okićenim konjima kako me voze kroz portu, a okupljena masa kliče! Na trenutak utonula u maštu, prenijela sam se u vrijeme drevnog Rima. Ali pogled na kamene ploče po kojima su kola višestoljetnim prolascima ostavila vidljiv trag, prenuo me i pomislila sam da je ipak putovanje tim povijesnim stazama bilo pomalo neudobno. Ova vrata nekad su bila masivna građevina na 2 kata, sa 3 prolaza – jedan širi za prolaz kola, a 2 uža sa strana za ljude. Bila su i u službi akvadukta koji je prolazio preko njih. Vrata su s vremenom izgubila na važnosti za sam grad, a ostala su u ulozi trijumfalne kapije. Nešto niže od porte, na rubu grada, ostaci su teatra iz 1. stoljeća pr. Krista. Zasad su tu dijelovi pozornice i temelji klupa. I sada su aktivni radovi na iskapanju daljnjih dijelova, svakodnevno gledam arheologe kako pažljivo otkrivaju nešto novo. Zanimljivo je da se prikaz stare Salone sa slikom teatra nalazi izrezbaren na Trajanovom stupu u Rimu.

Uskom stazom, koju je sagradio sam Frane Bulić i prozvao je ‘put mira’, stižemo do ostataka bazilike Kapljuč, najstarije salonitanske bazilike podignute nad grobovima petorice mučenika. U njoj su nađeni razni tipovi grobova: od onih u amforama, do sarkofaga. zidanih grobnica sa svodom, olovnih ljesova. Čudni kameni sarkofazi mogu se vidjeti i uz sami ‘put mira’, njih 16, položeni u jarke 2,5 m duboke, neki u dobro sačuvanom stanju. Ipak, većina je probijenog vrha, što je znak da su opljačkani.

Put od Kapljuča prema zapadu Bulić je nazvao ‘put rata’, jer su ga 1914-1915.g. gradili ruski ratni zarobljenici. Na kraju ove šetnje dočekuje nas meni najljepši gradski sadržaj: Amfiteatar. U ono vrijeme bio je jedan od većih amfiteatara u Europi. Po potrebi se mogao pokriti platnom za zaštitu gledatelja od kiše ili sunca. Arena je služila za borbu gladijatora, ali priča kaže da su ovdje ubijani i solinski mučenici. Zbog toga je dio bio pretvoren u malu kapelu. Iako je izgubio dobar dio svoje vizure, ipak raskošna arena i sačuvani lukovi vuku me k sebi na još jednu šetnju i odmor na kamenom zidu. Nekad su u centralnom dijelu arene bili vinogradi, ali kad su započeli radovi za otvaranje amfiteatra, vinogradi su uništeni i pretvoreni u livadu.

S pogledom na grandiozni Amfiteatar, uz zalazak sunca, udaljavamo se s ovog lokaliteta. Ali ne daleko. Otprilike 1 km sjevernije ostaci su crkve Marusinac. Dobro smo se namučili dok smo je pronašli, vozili smo se okolnim uskim putovima u zbijenom naselju i konačno uz pomoć prolaznika stigli do nje. Razočarao me njen položaj, djeluje nasilno ubačena između privatnih kuća, koje bi je rado istisnule da se same mogu proširiti. Kao da na nju nitko ne obraća pažnju. Bez vidnog obilježja povijesnog turističkog objekta, služila je grupi djece kao igralište za nogomet. Masivni kameni stupovi odlično su mijenjali golove.

Na drugoj strani, istočnije, također s dosta napora, uspjeli smo pronaći tzv. ‘šuplju crkvu’. To je bila krunidbena bazilika kralja Zvonimira. Nekad je to bila visoka crkva, ali s vremenom se teren spustio i razina rijeke Jadro podigla, pa je muljem prekrila crkvu koja je nekako potonula. Nije puno ostalo od nje, ali ono što se može vidjeti izgleda zanimljivo.

Povratak u stvarnost bio je malo teži proces. Sreća pa nam je stara Salona tu, pred vratima, možemo je posjetiti kad god poželimo.

tekst: Slavica D.
za potrebe ovih stranica prilagođeno sa: http:/putopisi.net/europa/hrvatska/salona