Bezgrešno začeće

Crkva slavi blagdan Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, izražavajući time svoju vjeru koja je konačnim činom utvrđena od pape bl. Pija IX., u sljedeću vjersku istinu: ,,da je blažena Djevica Marija, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Spasitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage istočnog grijeha.’’

Sveto Pismo

Ova vjerska istina se u Svetom Pismu nigdje izričito ne navodi. Ali je sadržana u pojedinim mjestima, na izravan način, ili na temelju tipologije. U protoevanđelju – prvom navještaju Spasitelja, koji dolazi odmah nakon ljudskog pada. ,,Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post 3,15). Jasno prepoznajemo da je poruka upućena đavlu. Njegov rod jest grijeh, odnosno ljudski naraštaj koji uz grijeh prijanja i postaje njegovim zarobljenikom. Sa sigurnošću prepoznajemo da je ženin rod obećani Spasitelj – Isus Krist, koji će svojom smrću na križu satrti đavlu glavu, odnosno otkupiti ljudski rod iz ropstva grijeha. Obećana žena koja stoji iza obećanog Spasitelja je nesumljivo Marija.

Kada bi Marija samo na trenutak bila okaljana grijehom, više ne bi vladalo neprijateljstvo između nje i đavla i pripadala bi njegovom rodu, no da bi se to neprijateljstvo održalo, potrebno je da Marija bude čista od svakog, pa i istočnog grijeha. Ovo je značenje koje izravno proizlazi iz ovogo odlomka i kao takvo je autoritativno tumačenje Crkve, koje je iznio bl. Pio IX. u enciklici Ineffabilis Deus.

Anđeo pozdravlja Mariju: ,,Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” (Lk 1,28). Pažnju nam zaokuplja izraz ‘milosti puna’, ili u izvorniku ‘keharitomene’, što je grčki particip aorista, koji nam u tom smislu odaje značenje prošle, već izvršene radnje. Odnosno, anđelove riječi ne odnose se na nešto što se zbiva ovog trenutka – da je Marija primila milost u tom susretu, nego na ono što je izvršeno u prošlosti, da je ona izobilovala Božjom milošću već od samog početka, tj., to nas vodi i do prvog trenutka, samog njezinog začeća. Iz konteksta čitavog poglavlja, gdje se Marija naziva blagoslovljenom od svih naraštaja (Lk 1,48), kao i osvrta na njezinu ulogu majke Sina Božjega, spoznajemo njezinu vrlo posebnu ulogu u Božjem planu spasenja te osobnu uzvišenost nad ostalim stvorenjima, što nas sve navodi na pojam njezine potpune oslobođenosti od svakog grijeha.

Sveta predaja

Dogma o Marijinom bezgrešnom začeću proglašena je tek u 19. st., postavlja se pitanje može li se i kako utvrditi da je Crkva tu istinu vjere držala od svog početka? Na to pitanje odgovara nam papa bl. Pio IX. sljedećim riječima: ,,Slavni dokumenti iz časne prošlosti, kako istočne tako i zapadne Crkve, vrlo odlučno svjedoče da je taj nauk o bezgrešnom začeću Blažene Djevice, koji je svakim danom sve sjajnije razjašnjavan, utvrđivan i potvrđivan od najvišeg autoriteta, naučavanja, znanja i mudrost Crkve, i koji je širen među sve ljude i narode katoličkog svijeta na čudesan način – uvijek postojao u Crkvi kao nauk koji je bio primljen od naših predaka, i bio označen znakom objavljenog nauka. Jer Crkva Kristova, koja je brižljiva čuvarica i braniteljica dogmi koje su joj predane, nikad ništa ne mijenja, nikad ne umanjuje, nikad im ništa ne dodaje; nego sa svom marljivošću brine vjerno i razborito o drevnim spisima; ako oni uistinu jesu drevnog porijekla i ako ih je prenijela vjera otaca, nastoji ih istražiti i prenijeti na taj način da drevne dogme nebeskog nauka postanu očite i jasne, ali zadrže svoje punu, cjelovitu i vlastitu narav, i rastu samo unutar vlastite vrsnosti – tj., u okviru iste dogme, istog smisla i istog značenja’’. Zato ćemo pružiti povijesni pregled razvoja ovog nauka i uputiti se u svjedočanstva crkvenih otaca, pisaca i vrhovnih svećenika kako bismo utvrdili njegovu konstantnost.

Papa bl. Pio IX. izlaže nam nauk Crkve o homogenom razvoju dogme – istina vjere koja je predana od apostola Crkvi te se uvijek držala, ipak nije bila jednooblična kroz čitavu povijest, nego je doživjela određeni razvoj od implicitne vjere, prema eksplicitnoj, jasnijoj i razrađenijoj vjeri. Tako povijest razvoja ovog nauka možemo podijeliti na tri faze. Prvo je faza implicitne vjere gdje je nauk o bezgrešnom začeću bio sadržan i promatran kroz vjeru o Marijinom božanskom materinstvu i savršenoj moralnoj čistoći i svetosti. Druga faza obuhvaća razdoblje kontroverzija o predmetu, a treća jasnijeg očitovanja ovog nauka i naposljetku njegove svečane definicije.

U prvom razdoblju implicitna vjera u bezgrešno začeće očituje se najprije kroz shvaćanje Marije kao nove Eve. Tako sv. Justin piše da je Marija popravila svojom poslušnošću, ono što je Eva skrivila svojom neposlušnošću, zatim sv. Irenej govori da kao što je ljudski rod po djevici (Evi) zapleten u zamke smrti, tako je odatle izbavljen po Djevici (Mariji), jer je djevičanski posluh ispravio djevičanski neposluh,Tertulijan da je u Evu ušla riječ smrti, a u Mariju riječ Božja, da ono što je po tom spolu otišlo u propast, bude po istome spolu vraćeno spasenju – ono što je Eva sagriješila po vjeri, Marija je po vjeri okajala, a sv. Efrem Sirski, piše da kao što je Eva izvor naše smrti, tako je Marija izvor našeg spasenja. Crkveni oci nadalje govore o Mariji kao onoj koja je prečista, presveta – potpuna sveta i čista. Ta svjedočanstva nalazimo u istočnim liturgijama, gdje liturgija sv. Ivana Zlatoustog slavi Mariju kao najsvetiju, neokaljanu, neoskvrnjenu, nada sve blagoslovljenu, liturgija sv. Marka kao presvetu i nepovrijeđenu, sv. Bazilija kao presvetu, neoskvrnjenu i prepunu blagoslova, zatim Dionizije Areopagit naziva je najsvetijom, iznad svih duhova anđeoskih, sv. Epifanije je naziva čistim ljiljanom, ovcom neokaljanom, sv. Fulgencije Ruspijski govori da je Mariji vraćena puna milost blagoslova, milost koju je Eva, stvorena bez grijeha, grijehom izgubila, sv. Petar Krizolog da je sva od glave do pete blagoslovljena. Nadalje, oci ne samo da Mariju nazivaju presvetom, neokaljanom i nevinom, nego izriču i da je očuvana čitavom i netaknuta od svakog grijeha. Tako Origen govori da Marija nije okaljana zmijinim otrovnim dahom, sv. Amfilohije Ikonijski piše da Bog, kao što je stvorio prvu djevicu bez mane, tako je učinio i drugu bez mane i grijeha, sv. Ambrozije kaže da je Mariju milost stvorila nepovrijeđenom, slobodnom od svake ljage grijeha, Sofronije Jeruzalemski piše da je Krist ušao u utrobu svete Marije, koja je oslobođena od svake zaraze tijela i duše, Nikefor Carigradski za Mariju kaže da je u dušu i tijelu bila prečista, izvještaj o mučeništvu sv. Andrije iz ahajske Crkve govori da kao što je prvi čovjek rođen iz neoskvrnjene zemlje, tako je trebalo da se iz neosvrnjene Djevice rodi savršen čovjek,  a Andrija Kretski svjedoči da se blagdan bezgrešnog začeće svetkovao u grčkoj crkvi prije 6. st. Nadalje ponovno spominjemo sv. Efrema Sirskog koji je spjevao mnoge stihove Mariji u čast, među kojima se ističe:,,Neoskvrnjena i nepovrijeđena, neiskvarena i posve čedna, Djevica od svake mrlje i ljage daleko, daleko… svetija od Serafina i besprimjerno slavnija od svih nebeskih vojska… posve neoskvrnjena, Gospođa vazda blagoslovljena, prijestolje Božje čisto, koja si satrla glavu opakoga zmaja, koja si bila vazda na duši i tijelu čitava i neoskvrnjena’’. Za ovo razdoblje posebno značajno mjesto zauzima sv. Augustin, koji, najprije, govori da pozdrav: zdravo milosti puna, kazuje da je Marija posve izuzeta od srdžbe prve kazne, i da joj je povraćena puna milost blagoslova, a zatim je tu njegova glasovita izreka: ,,Izuzevši Svetu Djevicu Mariju, o kojoj, zbog časti Gospodinove, kada se radi o grijesima, ne želim da se raspravlja. Jer otuda znamo, da je dobila više milosti, da svlada svaki grijeh, koja je zavrijedila, da začne i rodi onoga, za koga nedvojbeno držimo, da nije imao nikakva grijeha’’.

Dosad smo iz brojnih otačkih svjedočanstava utvrdili da je vjera Crkve nedvojbeno bila da je Marija slobodna od svakog grijeha općenito. No moglo bi se postaviti pitanje, ima li kojeg izričitog svjedočanstva o vjeri da je Marija bila izuzeta od istočnog grijeha, što je izričit predmet ovog nauka? Ovo pitanje moramo postaviti u odnos sa samim shvaćanjem istočnog grijeha u Crkvi. Valja uzeti u obzir da se sam izričit nauk o istočnom grijehu razvio i dobio svoju aktualnost (tek) u 5. st., pojavom pelagijanskog krivovjerja koji je izazvao reakciju jasnijeg i potpunijeg izlaganja objavljenog nauka o istočnom grijehu i milosti. U toj kontroverzi najeminentnije mjesto zauzima upravo sv. Augustin, te ćemo promotriti jedno osobito mjesto gdje govori o istočnom grijehu s obzirom na Blaženu Djevicu Mariju. Dogodilo se da je Julijan, Pelagijev sudrug, predbacivao Augustinu da je zbog nauka o istočnom grijehu, u njega uključio i Mariju. Na to Augustin odgovara: ,,Ne pribrajamo Mariju đavlu zbog uvjeta rađanja, i to zato jer se taj uvjet razrješuje milošću preporođenja’’. Iako Augustinove riječi ovdje nisu do kraja jasne te među katoličkim teolozima nije postojala suglasnost kako treba tumačiti izraz ‘gratia renascendi’, ipak sam Julijanov prigovor svjedoči da se u to vrijeme općenito vjerovalo da je Marija bila izuzeta od svakog, pa i istočnog grijeha, inače ne bi imao smisla. Naposljetku, navodimo svjedočanstvo sv. Ivana Damaščanskog, koji za Mariju kaže: ,,priroda se nije usudila poharati cvijet milosti’, te je naziva djevicom neoskvrnjenom, i naučava za nju, da se na nju nije navezala nijedna zemaljska želja, i da u tom raju ne bijahu vrata otvorena zmiji. Ovdje je očita aluzija i kontrast na pad praroditelja odnosno istočni grijeh, od kojeg je Marija morala biti očuvana.

Time završavamo prvu fazu – patrističko doba i ulazimo u Srednji vijek. Prvo značajno svjedočanstvo, koje izričito govori o bezgrešnom začeću dolazi od Pashazija Ratberta iz 8. Ili početka 9. st., a posebno je značajno po tome što se ovdje prvi puta poziva na autoritet Crkve kao mjerilo u tom vjerskom pitanju. Zatim sv. Anzelmo govori o Mariji kao prečistoj majci, od čije se svetosti veća ne može pojmiti, sv. Albert Veliki kaže da se Marija izuzima od općeg pravila da su svi u Adamu sagriješili, i da je slobodna od svih triju vrsta grijeha – lakog, smrtnog i istočnog, a sv. Bernardin Sijenski da u Mariji nije bila sila pohote istočnog grijeha, jer je začeta bez njega. Naposljetku, dolazimo do središnjeg pitanje čitavog ovog razdoblja, a to je kontroverza oko nauka u bezgrešno začeće. Poznato je naime da je u kasnijem Srednjem vijeku (12. i 13. st.) bilo suprotnih mišljenja među pojedinim crkvenim naučiteljima, koji su osporavali ovaj nauk. Prvi je od njih sv. Bernard iz Clairvouxa, kod kojeg je spor vezan uz događaj uvođenja blagdana kod kanonika crkve u Lyonu. On tada diže prosvjed jer po njegovom mišljenju narav svetkovine ne odgovara istini vjere. Dok odlučno ispovijeda da je Marija posvećena prije rođenja, odbacuje mogućnosti da bi bila posvećena prije začeća jer bi to bilo apsurdno, kao i u samom začeću jer je ono posljedica naravnog spolnog čina odnosno požude roditelja, što stavlja u kontrast Isusovom čudesnom začeću po Duhu Svetom. Stoga je Marija trebala biti posvećena nakon začeća, u majčinoj utrobi. No sv. Bernard ne uzima u obzir i četvrtu mogućnost za objašnjenje vjere u Marijinu savršenu svetost jer govori samo o aktivnom začeću – tj. objašnjava ga kao naravni čin roditelja, ali ne poznaje mogućnost pasivnog začeća – promatranog kao čin ulijevanja duše i sjedinjenja s ljudskim tijelom, koje je Božje djelo, i bezgrešnost u začeću ograničava samo na čudesno začeću po Duhu Svetom kao kod Isusovog utjelovljenja. Stoga možemo reći da iako naučava nauk koji je strogo gledano suprotan kasnijoj definiciji, sv. Bernard ipak ima nepotpuni pogled na cijelu problematiku i ne poznaje onaj točan način izlaganja ovog nauka koji će kasnije postati službeni pa ga u tom smislu treba promatrati u svjetlu procesa teološkog traženja adekvatnog pojma.

Drugi je kritični autoritet sv. Toma Akvinski. Dok anđeoski učitelj na jednom mjestu izričito naučava da je Blažena Djevica Marija očuvana od istočnog grijeha, s druge strane, izričito tvrdi da Marija nije začeta bez istočnog grijeha, jer nije dolikovalo da bude očuvana od njega budući da je trebala otkupljenja, odnosno da povlastica bezgrešnog začeća pripada jedino Gospodinu. No nasuprot tome drugi srednjevjekovni teolozi razvijaju teološki koncept, da je kod bezgrešnog začeća Krist doista otkupio Mariju, ali na drukčiji, savršeniji način nego ostale ljude. To će kardinal Nikola Kuzanski izraziti riječima: ,,Alii liberatorem, Virgo sancta praeliberatorem habuit’’, i tom jasnom izlaganju nauka, koji će postati teološki mjerodavan i temelj kasnijoj definiciji, osobito je doprinio bl. Duns Scot, uvodeći razliku između ordo naturae i ordo temporis. U redu naravi Marija je bila kći Adamova kao svi ljudi, tj. podložna istočnom grijehu, no u vremenskom redu ona je posvećena prije nego ostali, kod samog sjedinjenja njezine duše s tijelom; i taj način otkupljenja ilustrira osobito zgodno usporedbom. Ostali ljudi bivaju oslobođeni od grijeha pošto upadnu u provaliju, tako da ih se iz te provalije izvuče, no Marija je od nje oslobođena prije nego bi u provaliju upala.

Tako dolazimo do treće i konačne faze, u kojoj razrađen i točan pojam ovog nauka sve više dobiva na snazi i bio potvrđivan, do njegove konačne definicije kao objavljene istine vjere. Spomenuli smo već da je na istoku ovaj blagdan svetkovan od najranijih vremena i seže sve do 5. st. Na zapadu se počeo širiti kasnije – najprije se svetkovao od 9. st. u Italiji i Ugarskoj, pa u Irskoj od 10. st., a u Engleskoj od 11. st., a valja navesti da sv. Norbert osniva redovničku zajednicu posvećenu neokaljanoj Djevici. U Rimskoj crkvi dobiva službenu potvrdu 1476. od pape Siksta IV.. Tu odluku potvrđuje i Tridentski sabor u Dekretu o istočnom grijehu, gdje izrijekom govori da u nauk o istočnom grijehu ne namjerava uključiti Bležanu Djevicu Mariju. Papa Pio V.(1570.) uvrštava svetkovinu ga u kalendar za misu i brevijar, pape Pavao V. (1616.) i Aleksandar VII. (1661.) uvode dodatne, stroge sankcije za propovijedanje suprotnog nauka koji uključuje suspenziju od svećeničke službe, i nakon njih, drugi pape dodaju nove povlastice blagdanu; sve do Pija IX. koji 1854. god. bulomIneffabilis Deus nauk o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije proglašava objavljenim naukom vjere ili dogmom u koji je svaki katolik dužan vjerovati radi vlastitog spasenja.

Razlozi prikladnosti i teološke implikacije

,,Potuit Deus, decuit, ergo fecit’’– Bog je to mogao učiniti, dolikovalo je da sačuva Blaženu Djevicu Mariju od istočnog grijeha, te je to i učinio. Tako glasi krilatica koju je uveo bl. Duns Scot a upućuje na razloge koji se u teologiji navode za prikladnost bezgrešnog začeća, odnosno kao logička veza s drugim člancima vjere i njihovim teološkim implikacijama. Najprije, to iziskuje štovanje koje smo dužni iskazivati Kristovoj ljudskoj naravi. Kao što je Eva uzela zabranjen plod, okusila ga i dala mužu, koji ga je također okusio te nas svojim neposluhom upropastio, dolikovalo je da Marija, kao nova Eva, ima nasuprot tome jednaku čistoću i svetost naravi kao i novi Adam, Isus Krist. Drugi je razlog, štovanje koje dugujemo Kristovu božanstvu – kako je Marija postala Bogu slična u rađanju, dolikovalo je da to bude i u svetosti, i jer je bila određena da postane majka Sina Božjeg na zemlji, trebalo je da ima i nebesku bezgrešnost. I treći je čast koja dugujemo osobi Riječi koja je tijelom postala. Tako ne dolikuje planu čitavog Presvetog Trojstva da Marijino tijelo bude okaljano grijehom – ne dolikuje Bogu Ocu, koji je odredio da njegov Sin dobije ljudsko tijelo od Marije, ne dolikuje Sinu koji je tijelo uzeto od Djevice žrtvovao na križu, kao ni Duhu Svetom koji je iz Marijine krvi na čudesan način učinio tijelo Bogočovjeka.

Ovdje valja dodati i teološke implikacije koje proizlaze iz nauka o bezgrešnom začeću, te su na svoj način sadržane u svim pretpostavkama koje smo dosad iznijeli. Prvo je to da je Blažena Djevica Marija bila čista od svake grešne požude. To se izvodi iz stanja izvorne pravednosti u kojoj su živjeli praroditelji te su bili čisti od požude, odakle proizlazi da, kao najmanje, isto mora vrijedi i za Mariju, koja je bila čista od svakog grijeha, jer požuda od grijeha dolazi i njemu vodu. To je jednodušni nauk svih teologa i crkvenih otaca, te u tom smislu siguran i obvezatan nauk, dok je jedina razlika u tumačenju, je li Blažena Djevica Marija bila sasvim bez požude ili pak je u njoj bila tako umrtvljena da se nije mogla očitovati na neuredan način. Drugo je to da je ona bilačista od svakog lakog osobnog grijeha. To je nauk koji je članak vjere, utvrđen Tridentskim saborom i kasnije osudom Bajove izreke od sv. Pija V. Tome u prilog ulaze sva navedena svjedočanstva iz otačke predaje koja govore da je Marija bila čista od svake ljage grijeha, kao i implikacija nauka o bezgrešnom začeću, odakle proizlazi da je Marijina posvemašnja svetost, kao i njezina veća uzvišenost od anđela (kako nam svjedoči otačka predaja), nespojiva s ikakvim, pa i najlakšim osobnim grijehom. I treći je nauk, da je Marija u toj mjeri ispunjena milošću, da svetošću nadmašuje sve stvorove. Kao što se redovno kod opravdanja čovjek s jedne strane čisti od grijeha, a s druge mu se u dušu ulijeva posvetna milost te kreposti i darovi Duha Svetoga, tako je potrebno da se Marija, čista od istočnog i svakog osobnog grijeha, odlikuje neinadmašnom svetošću, kojom nadilazi sve anđele i svete.

I zaključujemo ovu kratku studiju riječima antifone iz matutina Rimskog brevijara: ,,Immaculatam Conceptionem Virginis Mariae celebremus: Christum eius Filium adoremus Dominum’’ – slavimo Bezgrešno Začeće Djevice Marije, klanjajmo se njezinom Sinu, Kristu Gospodinu. Marijina neizmjerna čast dolazi od njezinog Sina i k njemu se vraća – ona je njegovo najsjajnije ogledalo, te se zato i odlikuje potpunom bezgrešnošću i savršenom svetošću.

Marko Tilošanec

tekst preuzet sa: http:www.katolik.hr

pogledajte, možda vas zanima:
No votes yet.
Please wait...

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.